i tome slično. To je odista truizam, barem što se tiče drugih. Raz-
motrimo, na primer, ponudu Irana da interveniše u Bosni kako bi
sprečio masakre, u vreme kad se Zapad još nije odtučio na to. Bi-
la je odbačena i ismejana (štaviše, generalno ignorisana); ako je
postojao neki razlog iza potčinjavanja jačoj sili, bilo je to zato što
se nije mogla pretpostaviti dobra namera od strane Irana. Racio-
nalna osoba postaviće sebi potom sledeća pitanja: da li je pona-
šanje Irana u prošlosti, što se tiče intervencija i terora, gore od
ponašanja SAD? I neka druga pitanja, poput, recimo; kako bi tre-
balo da ocenimo „dobru nameru" jedine zemlje koja je u Savetu
bezbednosti uložita veto na donošenje rezotucije kojom bi se od
svih država zahtevalo da se pridržavaju međunarodnog prava? Šta
je s njenim ponašanjem u prošlosti? Sem ako se takva pitanja ne
nalaze na istaknutom mestu na dnevnom redu diskursa, pošten
čovek će ga odbaciti kao puko priklanjanje doktrini. Korisna ve-
žba sastoji se u tome da utvrdimo koliki deo titerature - medijske
ili neke druge - ispunjava etementarne ustove poput ovih.
(2) Kad je donesena odluka da se pristupi bombardovanju,
na Kosovu je već godinu dana trajala ozbiLjna humanitarna kriza.
U takvim slučajevima, oni sa strane imaju tri izbora:
(I) delovanje s namerom eskatiranja katastrofe
(II) nečinjenje
(III) pokušaj ublažavanja katastrofe
Ovi izbori itustrovani su drugim savremenim primerima. Zadržaće-
mo se na nekima koji imaju približno iste razmere i upitati se gde
se Kosovo uklapa u obrazac.
(A)
Kolumbija. Prema procenama Stejt dipartmenta, godišnji
nivo potitičkih ubistava počinjenih od vlade i njenih paravojnih
pomagača u Kolumbiji otpritike je poput onoga na Kosovu, dok
se broj izbeglica koje beže pre svega od tih zločina kreće na znat-
no više od mition, s trista hiljada prošle godine. Kotumbija je, za
vreme eskatacije nasitja devedesetih godina, dobila američkog
naoružanja i obuke više od svih ostalih zematja zapadne hemis-
fere, a ta pomoć se sada dodatno povećava pod izgovorom „rata
protiv droge", koji ne priznaje gotovo niko od ozbiljnih komen-
tatora. Ktintonova administracija naročito je oduševljeno hvatita
predsednika Gaviriju, za vreme čijeg je mandata, prema procena-
ma organizacija za zaštitu tjudskih prava, „nasitje doseglo užasa-
vajuć nivo", po čemu je Gavirija nadmašio svoje prethodnike. Po-
jedinosti tih izveštaja svima su dostupne.
U ovom slučaju, reakcija SAD je (I): eskalacija zločina.
(B) Turska. Represija turske države nad Kurdima godinama je
predstavljala ogroman skandal. Devedesetih godina je to doseglo
vrhunac; jedan pokazatelj je bekstvo više od milion Kurda iz se-
oskih područja u nezvaničnu kurdsku prestonicu Dijarbakir u raz-
doblju 1990-1994, dok je turska vojska pustošila njihova sela.
Dva miliona njih ostala su bez krova nad glavom, prema rečima
turskog državnog ministra za Ijudska prava, deLimično kao rezul-
tat „državnog terorizma", priznao je. Samo „tajanstvenih ubista-
va" Kurda (pretpostavlja se da je reč o vansudskim egzekucijama
koje su počinili eskadroni smrti) bilo je tokom 1993. i 1994. vi-
še od 3.200, uz ogroman broj slučajeva torture, razaranja hiljada
sela, bombardovanja napalmom i nepoznat broj poginulih i ranje-
nih, koji se uopšteno procenjuje na desetine hiljada; niko ih ni-
je brojao. Turska propaganda pripisuje ubistva kurdskim teroristi-
ma, što se generalno prihvata i u Sjedinjenim Državama. Srpska
propaganda se po svoj prilici pridržava iste prakse. Godinu 1994.
u Turskoj su obeležila dva rekorda: bila je to „godina najgore re-
presije u kurdskim pokrajinama", izvestio je Džonatan Randals li-
ca mesta, i godina kad je Turska postala „najveći pojedinačni
uvoznik američkog teškog naoružanja, a time i najveći svetski ku-
pac oružja. Njen arsenal, osamdeset odsto američkog porekla, ob-
uhvata tenkove M-60, lovce-bombardere F-16, borbene helikop-
tere tipa ’kobra' i jurišne helikoptere tipa 'blek hok', i svi su oni
naposletku upotrebljeni protiv Kurda". Kad su grupe za zaštitu
Ljudskih prava iznele u javnost da Turska koristi američke mlazne
avione za bombardovanje sela, Klintonova administracija našla je
načine da izvrda zakone koji zahtevaju suspendovanje isporuka
oružja, umnogome onako kako je to radila u Indoneziji i drugde.
Sada su turski avioni prešli na bombardovanje Srbije, a Turska
dobija pohvale zbog njenog humanitarizma.
Kolumbija i Turska objašnjavaju svoje zločine (počinjene uz
podršku SAD) na temelju toga da brane svoju zemlju od pretnje
terorističke gerile. Isto kao vlada Jugoslavije.
Ponovo, primer ilustruje (I): delovanje s namerom eskalira-
nja zločina.
(C) Laos. Svake godine, hiljade Ijudi, većinom dece i siroma-
šnih zemljoradnika, gine u Dolini tegli u Severnom Laosu, popri-
štu najtežeg bombardovanja civilnih ciljeva u istoriji, kako se či-
ni, a po svoj prilici i najokrutnijeg: besomučni napad Vašingtona
na siromašno seljačko društvo imao je malo veze s ratovima koje
motrimo, na primer, ponudu Irana da interveniše u Bosni kako bi
sprečio masakre, u vreme kad se Zapad još nije odtučio na to. Bi-
la je odbačena i ismejana (štaviše, generalno ignorisana); ako je
postojao neki razlog iza potčinjavanja jačoj sili, bilo je to zato što
se nije mogla pretpostaviti dobra namera od strane Irana. Racio-
nalna osoba postaviće sebi potom sledeća pitanja: da li je pona-
šanje Irana u prošlosti, što se tiče intervencija i terora, gore od
ponašanja SAD? I neka druga pitanja, poput, recimo; kako bi tre-
balo da ocenimo „dobru nameru" jedine zemlje koja je u Savetu
bezbednosti uložita veto na donošenje rezotucije kojom bi se od
svih država zahtevalo da se pridržavaju međunarodnog prava? Šta
je s njenim ponašanjem u prošlosti? Sem ako se takva pitanja ne
nalaze na istaknutom mestu na dnevnom redu diskursa, pošten
čovek će ga odbaciti kao puko priklanjanje doktrini. Korisna ve-
žba sastoji se u tome da utvrdimo koliki deo titerature - medijske
ili neke druge - ispunjava etementarne ustove poput ovih.
(2) Kad je donesena odluka da se pristupi bombardovanju,
na Kosovu je već godinu dana trajala ozbiLjna humanitarna kriza.
U takvim slučajevima, oni sa strane imaju tri izbora:
(I) delovanje s namerom eskatiranja katastrofe
(II) nečinjenje
(III) pokušaj ublažavanja katastrofe
Ovi izbori itustrovani su drugim savremenim primerima. Zadržaće-
mo se na nekima koji imaju približno iste razmere i upitati se gde
se Kosovo uklapa u obrazac.
(A)
Kolumbija. Prema procenama Stejt dipartmenta, godišnji
nivo potitičkih ubistava počinjenih od vlade i njenih paravojnih
pomagača u Kolumbiji otpritike je poput onoga na Kosovu, dok
se broj izbeglica koje beže pre svega od tih zločina kreće na znat-
no više od mition, s trista hiljada prošle godine. Kotumbija je, za
vreme eskatacije nasitja devedesetih godina, dobila američkog
naoružanja i obuke više od svih ostalih zematja zapadne hemis-
fere, a ta pomoć se sada dodatno povećava pod izgovorom „rata
protiv droge", koji ne priznaje gotovo niko od ozbiljnih komen-
tatora. Ktintonova administracija naročito je oduševljeno hvatita
predsednika Gaviriju, za vreme čijeg je mandata, prema procena-
ma organizacija za zaštitu tjudskih prava, „nasitje doseglo užasa-
vajuć nivo", po čemu je Gavirija nadmašio svoje prethodnike. Po-
jedinosti tih izveštaja svima su dostupne.
U ovom slučaju, reakcija SAD je (I): eskalacija zločina.
(B) Turska. Represija turske države nad Kurdima godinama je
predstavljala ogroman skandal. Devedesetih godina je to doseglo
vrhunac; jedan pokazatelj je bekstvo više od milion Kurda iz se-
oskih područja u nezvaničnu kurdsku prestonicu Dijarbakir u raz-
doblju 1990-1994, dok je turska vojska pustošila njihova sela.
Dva miliona njih ostala su bez krova nad glavom, prema rečima
turskog državnog ministra za Ijudska prava, deLimično kao rezul-
tat „državnog terorizma", priznao je. Samo „tajanstvenih ubista-
va" Kurda (pretpostavlja se da je reč o vansudskim egzekucijama
koje su počinili eskadroni smrti) bilo je tokom 1993. i 1994. vi-
še od 3.200, uz ogroman broj slučajeva torture, razaranja hiljada
sela, bombardovanja napalmom i nepoznat broj poginulih i ranje-
nih, koji se uopšteno procenjuje na desetine hiljada; niko ih ni-
je brojao. Turska propaganda pripisuje ubistva kurdskim teroristi-
ma, što se generalno prihvata i u Sjedinjenim Državama. Srpska
propaganda se po svoj prilici pridržava iste prakse. Godinu 1994.
u Turskoj su obeležila dva rekorda: bila je to „godina najgore re-
presije u kurdskim pokrajinama", izvestio je Džonatan Randals li-
ca mesta, i godina kad je Turska postala „najveći pojedinačni
uvoznik američkog teškog naoružanja, a time i najveći svetski ku-
pac oružja. Njen arsenal, osamdeset odsto američkog porekla, ob-
uhvata tenkove M-60, lovce-bombardere F-16, borbene helikop-
tere tipa ’kobra' i jurišne helikoptere tipa 'blek hok', i svi su oni
naposletku upotrebljeni protiv Kurda". Kad su grupe za zaštitu
Ljudskih prava iznele u javnost da Turska koristi američke mlazne
avione za bombardovanje sela, Klintonova administracija našla je
načine da izvrda zakone koji zahtevaju suspendovanje isporuka
oružja, umnogome onako kako je to radila u Indoneziji i drugde.
Sada su turski avioni prešli na bombardovanje Srbije, a Turska
dobija pohvale zbog njenog humanitarizma.
Kolumbija i Turska objašnjavaju svoje zločine (počinjene uz
podršku SAD) na temelju toga da brane svoju zemlju od pretnje
terorističke gerile. Isto kao vlada Jugoslavije.
Ponovo, primer ilustruje (I): delovanje s namerom eskalira-
nja zločina.
(C) Laos. Svake godine, hiljade Ijudi, većinom dece i siroma-
šnih zemljoradnika, gine u Dolini tegli u Severnom Laosu, popri-
štu najtežeg bombardovanja civilnih ciljeva u istoriji, kako se či-
ni, a po svoj prilici i najokrutnijeg: besomučni napad Vašingtona
na siromašno seljačko društvo imao je malo veze s ratovima koje