Kako ste prihvatili dijagnozu rak , zlocudan tumor, vama bliske osobe?
Jako, jako teško. Mesecima sam tugovala, zatim se nadala. I kada je moj tata umro od raka grla, sa metastazama, nisam mogla odmah da plačem. Tek uveče tog dana, i narednih dana. Imao je 50 godina kada je umro.
Godinama kasnije, još pet, šest bliskih osoba se razbolelo od raka. I umrli su. Umrle su još neke drage i bliske osobe, ali ne od raka već od ALS-a i srca.
Pre godinu, dve, moj brat od tetke je operisao rak ali u onoj nultoj fazi, kada je tek otkriven. Sada ide na kontrole svakih 3 meseca.
Od 1993.godine idem na sahrane, od 1993 samo sam bila na jednoj svadbi.
Rak utiče na psihu cele porodice.
Veoma je važna starost osobe obolele od raka. Mladi više umiru od starijih ljudi. Važno je i kako se postaviti u toj situaciji kada se sazna za rak.
Neki kriju svoju bolest, neki ne kriju.
Moj komšija koji je 1947.godište, od početka nije krio svoju bolest. Osam ili devet godina je prošlo od njegove druge operacije raka na kičmi.
On sada vozi i automobil. Jedino šta je promenio u svom životu je ishrana. Ne jede meso i tek ponekad, vrlo retko pojede nešto slatko. Kod njega su i godine važan faktor.
Možda je od godina najvažniji njegov stav prema životu. Optimista je, vedar je duh. Ne razmišlja stalno o bolesti. Druži se sa ljudima i oni koji ga ne poznaju ne bi znali da je bolestan.