Pa da odgovorimo na ovo "pitanje".
1. tema je bila o navodno "savršenoj" Karadžićevoj azbuci i kako, eto, jadni Englezi to nemaju (OK, uz nešto humora), pa što da se radi.
2. naveo sam dio teksta Antuna Radića u kojem kritizira gramatiku T. Maretića iz 1899., a u kojoj dotični faraonski uzdiže Karadžićev slovopis kao tobože najbolji na svijetu. Radić je na to primijetio da je Karadžić praktički pobrisao srpsku doondašnju tradiciju pisanja, te da bi se i za najprimitivniji afrički jezik moglo, onda, 1899, sastaviti "najsavršenija" grafija i ortografija, budući da takav jezik nema pisane tradicije. Tzv. savršeno pismo je besmisao, nešto apsolutno nebulozno. Radić - i tu ulazi hrvatsko pisanje- kaže, potom, da su hrvatski Ilirci, iako su unijeli promjene u slovopis, samo novom grafijom pretiskali starija djela hrvatske pisane baštine, i to uspoređuje s daleko raširenijima i važnijim jezicima poput francuskoga, njemačkoga i engleskoga, koji i ne mogu i ne žele mijenjati vlastitu tradiciju pisanja budući da bi to značilo brisanje vlastite književnojezične baštine, a koja je višestoljetna - kulturocid. Za razliku od Karadžića, koji je srpsku pisanu baštinu jednostavno pregazio i odbacio kao da je nikad nije ni bilo- praktički kao da se radi o kakvom afričkom jeziku koji nema nikakve pisane kulture.
3. i tu je Radić, u osvrtu na Maretićevu apologetiku Karadžićeva slovopiosa, samo spomenuo hrv. pisanu baštinu. Na tezu kako stavljam hrv. teme iz filologije i jezika, a za što svima tobože puca prsluk- dao sam nekoliko poveznica koje ilustriraju da u srp. filologiji vlada prava opsesija hrvatskim jezikom, pisanom baštinom i jezičnom kulturiom, a mogao bih o tome na tone. U hrvatskoj javnosti, među istaknutijim filolozima i piscima, toga, u odnosu na srpski- nema. Nema i nema.
4. glede same "savršenosti" - to je posvemašnja besmislica. Karadžić nije zabilježio niz zvukova koji postoje u srpskom jeziku (nije ni trebao- npr. teško da dž uopće ima ikakvu funkciju u pravopisu u kom bi se pisala naručba, svjedočba,..a o džambasima, Džemalima, džumbusuma i džokerima..oni mogu i s /đ/). O ś i ź da ne pričamo. U pogledu same grafije, vijetnamski, korejski itd. su, po sudu znalaca, možda najbolje grafijski riješeni; no i japanski, koji je težak, posve je dobro postavljen budući da su ljudi podpuno pismeni u tom tipu pisanja koji zadovoljava sve njihove potrebe; slično je s poljskim, ruskim i drugim jezicima. I slovopis i pravopis imaju više funkcija, no prva, bitna, je u tom da omogućuju pismenost ljudima koji se služe tim pisanim jezikom. Ako to čine- onda su "savršeni". Pa radilo se o japanskom, arapskom, njemačkom ili ruskom jeziku. O kulturnim i povijesnim dimenzijama načina pisanja nije ni bilo govora.
