I ja tako znam razmišljati, kada sam puna nemira i nespokoja, ili očajanja...
Čini mi se da to nije naš ljudski vrhunac, za ovoga našeg, kratkog života ovdje, na zemlji...
Mene to jako rastužuje, ta moja i tuđa sklonost takvom razmišljanju, a posebno što je to danas sve češće i popularnije.
Da li ti
@faraonn tako stalno misliš, s obzirom da to tu napisa kao konačni svoj stav?
Da li ikada osjećaš ljubav kao nešto lijepo, pozitivno preplavljujuće?
@faraonn
Meni se ovo čini kao posljedica savremenog individualizma, koji je ovdje u ekstremnom obliku i pokazuje se kroz usmjerenost ka samome sebi na pogrešan način. Meni je proučavanje psihologije baš napravilo taj problem.
Čini mi se da savremeni tokovi, što psihologija, što umjetnost, vuku ka ovakvom razmišljanju...
I da li to nastaje zbog osjećaja usamljenosti, koju ne želimo, ali osjećamo?
@ИПХ ЗИЛОТ kako ti ovo razmišljanje tumačiš:
"
..oprastanje nikad nije iz ljubavi jer je ljubav najsebicnije
ljudsko obiljezje...volimo iz sebicnosti da posjedujemo...tj
posesivnost
a oprastamo ako smo s nekim s kim nam je lijepo tj. zadovoljstvo ti je
i postujes drugu stranu i njenu sopstvenost"
?
Čini mi se ovo kao očajanje.
Ja ne mislim bašovako, kao faraon, ali znam slično i blaže mnogo.
Ali osto je osječanje. Očajanje
@ИПХ ЗИЛОТ šta da činim kada se tako osjećam?