Da li je normalno osudjivati roditelje zbog toga što su siromašni?

Čini se neodgovornim da siromašna porodica pravi dete znajući da neće imati baš nešto adekvatan život. Ali moramo uzeti u obzir da ljudi žele dete. Da ne žele dočekati starost bez dece i unuka. Možda i jeste sebično to što čine. Zapravo i jeste sebično. Bez obzira kakav život neko imao, uvek može sad da se izbori da ne bude siromašan.

Mike Tyson je rođen u takvoj bedi i haosu. Majka *****, otac narkoman. On prepušten ulici. Hteo je da uči ali su ga tukli i on je prosto postao jedan od nasilnika i krao je i tako dalje. Sreća je njegova što je u tom zatvoru za maloletnike gde imaju boks kao slobodnu aktivnost, naišao na trenera koji je video nešto u njemu.
Poenta je da ma koliko god da je rođen bedan, nekako se isčupao.

Da su recimo u zatvoru obucavali gospodare da ubijaju robove i kriminalce, sad bismo imali bogate sposobne i pametne ljude, a ne bogate kriminalce, no, negativna selekcija se nastavlja...
 
Ne samo do sada...
Drustva umiru kao i pojedinci, i kad drustvo umire pojave se morali negativne selekcije. Daje se sloboda svim unesrecenim zvaljavcima tako sto se sazaljenje proglasi najvisom vrlinom. Tako najnesposobniji dolaze do opstanka, a najsposobniji umiru sami, izumiru, i jos zvaljavci kazu da su se "zrtvovali za covjecnastvo".

Tako je kod Arijevaca nikla budisticka religija sazaljenja, kod Rimljana hriscanstvo, i od tada vise nije bilo potrebe za novim zvaljavim religijama. Mada, bilo je potrebno vremena da nesposobni dodju do izrazaja.

Tako da, ako sposobni ljudi imaju barem malu klicu zivota u sebi, morali bi izaci iz umiruce bijele rase. Bijela rasa je ostarjela i sprema se da umre.
Velika vecina sposobnih ljudi ce da umre s njom, kroz negativnu selekciju.
 
DA LI STE ZNALI?
Ni jedan bračni par ne može začeti/imati dete/decu ako njih prethodno ne odaberemo mi, kao Duša, i na njih projektujemo svoju želju/potrebu u vidu određene energije. Nakon toga mi samo nadziremo da li se plod razvija u skladu naših potreba kojeg okupiramo sa prvim plačom bebe.
Ovdašnji kolega 'Buudala' to je dobro rekao u par postova, iznoseći da je shvatio da je to bio njegov zadatak da ostvaruje sebe (svoje potrebe) a ne da očekuje od roditelja a da je shvatio i drugi deo, da nije on taj koji će ugađati svojoj deci već su to ona koja će ostvarivati svoje ptrebe i svoje vizije.
Kvalitet i sreća života nije u siromaštvu ali ni u bogatstvu već u našem umeći da ostvarujemo donešeni plan koji će nam omogućiti da iz tačno odabranih uslova razvijamo kod sebe one duhovne kvalitete zbog kojih smo došli.
Kada bi osećaj sreće ležao u materijalnom bogatstvu onda bi 90% današnje populacije bili nesrećni ljudi. Onih 10 % bi trebali biti toliko srećni da bi iz njih sijalo sunce. Istina je da i takvi vape za srećom sve više i više i zato jure da imaju mnogo više posedovština verujući da će tako dosegnuti sreću. Tek na kraju života shvate da su promašili put i način.
Svi mi iz neiskustva (što je ujedno i ne znanje) idemo iz krajnosti u krajnost i tek negde posle mnogo hiljada i hiljada života počnemo osećati da ni jedna krajnost nije garant sreće a još manje da sreću treba tražiti izvan svog stanja svesti koje nije intelektualne već je čisto duhovne prirode. Tako je zato što smo mi čisto duhovno Biće.
 
Нормално и неопходно је увидети грешке својих родитеља,
е да их ми не бисмо поновили !

Ја не могу да прежалим што ме родитељи нису усмерили на неки занат,
да будем прави човек - мајстор.

Омогућили ми да студирам филозофију и астрономију ... грррррррррр ...

Колеге,
јел' знате ви неког филозофа или астронома запосленог ?
А богатог ?
 
U svetu, a i kod nas je oduvek aktuelna moralistička priča o siromašnim roditeljima koji su bolji od bogatih jer ne razmaze svoje decu, siromaštvo se uzima kao vrlina koju obavezno treba poštovati itd.

Ali da li je zaista tako? Da li su siromašni ljudi koji prave decu u suštini neodgovorni i čak bezobzirni, jer osudjuju svoje dete na patnju, muku i bespotrebno samoodricanje od prvog dana života? Zašto se dečija patnja i deca u siromaštvu uzdižu na pijedestal, a njihovi roditelji tumače kao nekakvih heroji? Uzmimo samo jedan vrlo banalan primer - u našoj javnosti se stalno pljuju privatni fakulteti i deca bogataša koja tamo idu, za razliku od siromašnije dece koja se muče po državnim fakultetima koji su navodno "kvalitetniji". Ali zašto se težina i muka uvek glorifikuju, zar normalan čovek ne bi ipak gledao da njegovo dete ide u privatne škole i fakultete kako bi mu olakšao i uklonio patnju koja neminovno prati decu od njihove sedme godine i početka mučne robije zvane škola?

Praviti dete, a znati u kakvoj će bedi odrastati, ili čak praviti mnogo dece na taj način - zar to nije infantilno i neodgovorno? I zašto je zabranjeno siromašnima ukazati na ovu nepravdu i bezobzirnost sa njihove strane?
Jeste neodgovorno, ali mislim da roditelje ne treba zbog toga osuđivati.Ipak su oni ti koji su deci podarili život i ukoliko je dete živo i zdravo,već su mu podarili najveće bogatstvo. To što mi danas živimo u materijalnom svetu, gde se prestiž gleda i doživljava kroz "prizmu" totalnih gluposti, koje verujem da svako normalan "preraste" pre ili kasnije u životu, nije greška ni naših roditelja, ni nas samih nego nešto što nam je nametnuto kao "sistem vrednosti".I druga stvar...mislum da deca bogataša nisu ništa srećnija, bolja niti pametnija od ostale dece.Imaju možda bolje materjalne predispozicije za život, ali znamo da to nije dovoljno.
 
U svetu, a i kod nas je oduvek aktuelna moralistička priča o siromašnim roditeljima koji su bolji od bogatih jer ne razmaze svoje decu, siromaštvo se uzima kao vrlina koju obavezno treba poštovati itd.

Ali da li je zaista tako? Da li su siromašni ljudi koji prave decu u suštini neodgovorni i čak bezobzirni, jer osudjuju svoje dete na patnju, muku i bespotrebno samoodricanje od prvog dana života? Zašto se dečija patnja i deca u siromaštvu uzdižu na pijedestal, a njihovi roditelji tumače kao nekakvih heroji? Uzmimo samo jedan vrlo banalan primer - u našoj javnosti se stalno pljuju privatni fakulteti i deca bogataša koja tamo idu, za razliku od siromašnije dece koja se muče po državnim fakultetima koji su navodno "kvalitetniji". Ali zašto se težina i muka uvek glorifikuju, zar normalan čovek ne bi ipak gledao da njegovo dete ide u privatne škole i fakultete kako bi mu olakšao i uklonio patnju koja neminovno prati decu od njihove sedme godine i početka mučne robije zvane škola?

Praviti dete, a znati u kakvoj će bedi odrastati, ili čak praviti mnogo dece na taj način - zar to nije infantilno i neodgovorno? I zašto je zabranjeno siromašnima ukazati na ovu nepravdu i bezobzirnost sa njihove strane?

Loš primer si naveo kada si uzeo privatne i državne fakultete. Možda ne svi ali privatni fakulteti su i dalje mesta gde odneseš pare i postaneš doktor/inženjer/nastavnik.... a to je jako loše i za društvo pa čak i za samu tu osobu.
 
Praviti dete, a znati u kakvoj će bedi odrastati, ili čak praviti mnogo dece na taj način - zar to nije infantilno i neodgovorno? I zašto je zabranjeno siromašnima ukazati na ovu nepravdu i bezobzirnost sa njihove strane?
To je "new age" fora. Trenutni trend u zapadnim zemljama. Mladi ne zele da imaju decu, jer nemaju para. Svi ti trendovi i stavovi su plasirani.
Sa jedne strane nije to ni lose jer ima odredjenih prednosti posmatrano sa gobalnog stanovista.
Kao Srbin patriota izricito sam protiv tog stava, i mislim da oni koji tako razmisljaju nisu se dovoljno duboko zamislili.
 
Mladi ne zele da imaju decu, jer nemaju para. Svi ti trendovi i stavovi su plasirani.
A nije plasirana ideja da se kotiš kao mazga, ne znajući tačno zašto?
Jer deca više kao radna snaga nisu potrebna (hvala nebesima... ili bolje reći borcima za prava deteta), niko normalan ne rađa za otadžbinu, ljudi su odavno provalili da kao roditelj ne treba da se ostvaruješ kroz svoje dete jer je ono individua za sebe... imajući u vidu sve to, odgovori mi: osim slepog biološkog imperativa koji je u službi volje za životom koja je opet sama sebi cilj, zašto tačno se treba kotiti?
 
A nije plasirana ideja da se kotiš kao mazga, ne znajući tačno zašto?
Jer deca više kao radna snaga nisu potrebna (hvala nebesima... ili bolje reći borcima za prava deteta), niko normalan ne rađa za otadžbinu, ljudi su odavno provalili da kao roditelj ne treba da se ostvaruješ kroz svoje dete jer je ono individua za sebe... imajući u vidu sve to, odgovori mi: osim slepog biološkog imperativa koji je u službi volje za životom koja je opet sama sebi cilj, zašto tačno se treba kotiti?
Ljudi su radjali puno dece zato sto je od desetoro dece prezivljavalo troje. Druga stvar, nisu postojala kontraceptivna sredstva.
Deca se radjaju da bi ti zivot bio ispunjeniji, decu radjas da bi ih voleo, ne zato da bi se ostvarivao kroz svoje dete. Ljubav nije potrosna roba i u ogranicenim kolicinama.Takodje bioloski imperativ se ne sme zanemariti. Taj imperativ je ono sto je sastavni deo svih nas. Taj tvoj argument je u rangu: sta ce nam dve ruke kad ti je za drkanje dovoljna jedna ruka.
I na kraju, jel tebe tera neko da se kotis? Jel te boli kad ti se taj isprani mozak suoci sa cinjenicama, pa se bas onako iznerviras? Kolicina bolestine koja isijava iz tvojih komentara mozda znaci da ne bi ni trebao da se kotis. To ti ne daje za pravo da osudjujes ljude koji zele da imaju decu.
 
Koliko treba razuma, da bi neko shvatio da se deca radjaju iz ljubavi, a da ogranicavanje radjanja vodi u smeru materijalizma i radjanja samo zato sto mozemo. Naterati zenu da radja samo sa nekim ko moze da izdrzava decu.
Zato je dobro sto svet oslobadja zenski duh cime ubija materijalizam i oslobadja coveka.
Degeneracija covecanstva je nastala kada su neprirodni mali bolesnici preuzeli vlast i poceli da prave decu ukrocenim zenama, ali i razvio sisteme odbrane sveta od divljeg materijalizma.
Tema je verovatno za psihijatriju, jer samo bolesnici mogu da zavise od svojih roditelja u godinama kada otvaraju ovakve teme. Kao filozofski deo mogli bi da komentarisemo narodski " Rodi me majko srecnog i na djubre baci."
Ili za one pametne, koji tvrde da treba vrsiti podelu na bogate i siromasne i tako procenjivati sposobnost za radjanje dece " Samo pogledajte na sta lici bogati deo sveta, bez otvaranja prema siromasnom i znacete sta znaci degenaracija."
tacnije prica o potrebi da samo bogati radjaju je bolesna, antiljudska i vodi u urusavanje ljudskog roda.
 
Zena je poslednja koja se udaje iz ljubavi. Ona igra politicku igru, i kad vidi da joj se nudis ona podigne cijenu.
Nijedna moderna zena ne voli djecu, pa ni muskarce. Jer kad bi znala sta bi voljela da rodi, znala bi i kakav muskarac joj treba. Naprotiv, 70% razvoda povuku zene. Svaka zena koja nosi hlace ili sminka se dize sebi cijenu. Dakle, 100%. A prava ljubav nije slijepa. Ona ima uzore i zeli u djetetu da ih ostvari.
 
Zena je poslednja koja se udaje iz ljubavi. Ona igra politicku igru, i kad vidi da joj se nudis ona podigne cijenu.
Nijedna moderna zena ne voli djecu, pa ni muskarce. Jer kad bi znala sta bi voljela da rodi, znala bi i kakav muskarac joj treba. Naprotiv, 70% razvoda povuku zene. Svaka zena koja nosi hlace ili sminka se dize sebi cijenu. Dakle, 100%. A prava ljubav nije slijepa. Ona ima uzore i zeli u djetetu da ih ostvari.
Da, da...pitam se samo što li je priroda tako uredila,da samo žena donosi novi život.
Jeste, bolno je to kada ne znas gde i s kim zivis. Kada si rob indoktrinacije i kada si egoista i fasista.
'este li se izjadali? :mazipsa:
 
Nekad bilo sad se spominjalo. Zena je izumila abortus, pa prema tome i trajno unistenje tog "novog zivota", jer je najcesca posledica abortusa trajan gubitak sposobnosti radjanja.
To nije tačno.Danas abortus retko kad ima posledica po sposobnost rađanja za nadalje, osim možda psihičkih posledica.Ne opravdavam, ali ko sam ja da sudim 🍄
 

Back
Top