mada sam i to sada zaboravio, ostalo mi je u pamćenju da sam i ja više voleo Travničku hroniku
Da bi je jos vise voleo, citaj je ponovo.
Ja sam knjigu po drugi put citala, zavrsila pre nekoliko nedelja, na drgom sa PDF-u napisala svoje utiske o knjizi:
Jergovic kaze ovako:
“Travničku hroniku” započinjao sam u barem dvadeset navrata, a dočitao sam je, sigurno, više od sedam puta. U različita vremena, u različitim životnim prilikama, kao osmoškolac, gimnazijalac, student, zatim u vojsci, pa nekoliko puta u Zagrebu i na ljetovanjima po moru, pratio sam kako se mijenjala ova knjiga, i kako sam se u njoj mijenjao ja. To je razlog zbog kojeg valja nanovo čitati iste knjige, čak i onda kada im se svako poglavlje zna, jer u njima čitatelj prati svoje lične mijene, i otkriva slojeve priče, i cijele priče, koje su mu ranije ostajale sakrivene, nije ih ni primjećivao, jer ga se nisu ticale, ili ih nije razumio, jer su bile daleko od njegova životnog iskustva. Naravno, ovo se odnosi samo na prave pisce i velika prozna djela, kakvih je malo, ali svejedno je na čitatelju da ih sam pronalazi. Ako je pravi čitatelj i čita iz potrebe i iz uvjerenja da važnije zbilje nema od one koja vibrira u knjizi.
Ima nekoliko bas zanimljivih i tragicnih likova u knjizi , a nisu ni konzili ni veziri ( u samoj knjizi ima dva vezira i tri konzula)
i njihove su reci i misli zapravo mnogo vaznije od cele price romana.
Jedan je pomocnik francuskog konzula, jako mlad covek, prepametan, openmind, nicemu se ne cudi, lunja od jutra do sutra,
pise knjigu o Bosni, ali pokusava i da vodi sa fratrima u samostanu i neke ozbiljnije razgovore o suzivotu tri vere, modernim
vremenima, buducnosti, ali no way.
Drugi je lekar, zapravo o medicini nista i ne zna, ali zna sve drugo pa je tako izmedju ostalog i prevodilac, Levantinac, tikva bez korena
koji za sebe kaze:
“Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.”
Treci je Jevrejin koji francuskom konzulu daje zlatnike da bi ovaj uopste i mogao da se vrati u Francusku.
Konzul je bio zacudjen zasto mu ovaj daje pare, a ovaj stari covek ob jasnjava da je on prvi covek koji je uopste
i primetio da Jevreji i postoje i koji kaze da svoja osecanja ne moze da izrazi jer ne zna nijedan jezik, ai kada bi ih
sve znao ne bi mu nista koristilo jer mu ni u kolevci nisu dali da glasno place, a kamo li da u zivotu da slobodno
i jasno govori.
Vrlo je zanimljiv lik prvog vezira koji je oteto dete iz Gruzije, vrlo otmenih manira, sharmantan, sanja o morima i mornarici.
