Da li je "Na Drini ćuprija" zaista tako impresivno delo?

Šta je to što roman "Na Drini Ćuprija" čini monumentalnim, vrednim nobelove nagrade? Ne zaboravimo, radi se o medjunarodnom priznanju.
Koliko svet interesuju zbivanja u kasabi na brdovitom Balkanu?

Da li bi taj roman "prošao" danas, da se sad pojavio?
Mene je cisto pogodila radnja o Mehmed Pasi Sokolovicu,kada kao Janicar shvata da je pripadnik u stvari drugog naroda i da se nalazi na teritoriji gde je rodjen.Mislim da je hteo da se ikupi svom narodu,pravljenjem te "Cuprije".kada procitas knjigu,a cujes pesmu od Cuneta Gojkovica "Janicar",mnogo drugacije se gleda na radnju celog romana.
 
Andrić je Nobelovu nagradu dobio za svoj cjelokupan opus obrazloženje Nobelovog komiteta
I ne bi bilo pošteno da je drugačije, iako je roman Na Drini ćuprija njegov najpoznatiji i najpriiznatiji roman i djelo.

Andrićeve riječi imaju veliku snagu koje oživljuju ono što je čovjek nekada radio i stvarao.. to su u suštini pisani spomenici ljudske kulture, stim što je pisana riječ, naravvno bolje sačuvana.
Impresivna su skoro sva Andrićeva djela i tu nikakvoj nedoumici i sumnji nema mjesta.
 
zar se nobel ne daje za celokupni rad a ne za jedno delo :confused:
ja je na kraju nisam celu pročitala, nije mi bila dosadna ali sam je čitala pomalo i tako nisam završila ... ali andrić je nekako specifičan
nisam znao al sam pitao gugleta i on kaže na vikipediji
"Dobitnici Nobelove nagrade za književnost dodeljuju se za autorsko životno delo, ali je u nekim prilikama Akademija izdvojila specifičan rad za posebno priznanje."
 
Andrić je Nobelovu nagradu dobio za svoj cjelokupan opus obrazloženje Nobelovog komiteta
I ne bi bilo pošteno da je drugačije, iako je roman Na Drini ćuprija njegov najpoznatiji i najpriiznatiji roman i djelo.

Andrićeve riječi imaju veliku snagu koje oživljuju ono što je čovjek nekada radio i stvarao.. to su u suštini pisani spomenici ljudske kulture, stim što je pisana riječ, naravvno bolje sačuvana.
Impresivna su skoro sva Andrićeva djela i tu nikakvoj nedoumici i sumnji nema mjesta.
tacno je i jedno i drugo...Akademija ne navodi decidirano, "Most na Drini", kao motiv dodjele nagrade, ali...svi znamo da bez tog djela, ne bi bilo nagrade...
 
Evo čitam kako se jedan kritičar osvrnuo na Andrića povodom Nobelove nagrade

"Most na Drini ostaje Andrićevo najčitanije delo, a čitaocima van regiona nudi nenadmašan pogled na istoriju često previđenog regiona.

Oni koji vole romane koje je teško klasifikovati takođe će uživati u narativnoj i stilskoj jedinstvenostii, jer je Most na Drini bez glavnog junaka ili sveobuhvatnog narativa."
 
На Дрини ћуприја (1945), хронолошки прати четири века збивања око великог моста преко реке Дрине у Вишеграду, који је изградио велики везир Мехмед паша Соколовић, пореклом из тих крајева.
Године 1516. Мехмед паша је, према владајућем обичају узимања „данка у крви“, као српски дечак на силу одведен у турску војску и потурчен да би се касније уздигао лествицама власти и постао први до султана.
Као моћник, одлучио је да у родном крају подигне задужбину, велики камени мост на једанаест лукова.
Мост је интегративна тачка романескне нарације и њен главни симбол.
Све пролази, само он остаје да укаже на трошност људске судбине.

Слика друштва, датог у историјском пресеку, у роману На Дрини ћуприја толико је разуђена и слојевита да се може рећи како писац-хроничар из надтемпоралне (ван временски) тачке творца једне модерне легенде „види кроз време“, прозире његову суштину и распознаје и сведочи ограниченост људских моћи, подједнако оних који верују да моћ имају и оних који ту моћ никако немају.
Мост, као неми сведок, памти укрштај и привидно трпељиво прожимање, а у ствари антагонизам различитих култура, вера и традиција и две цивилизације, источне и западне.
Мост је, заправо, постојана, једина непроменљива, вечита тачка на којој се трење и комешање што неминовно порађају сукобе (на нивоу ликова и на нивоу држава) осећа и види јасније него другде, у готово кристално чистом, опредмећеном облику.
Роман о мосту се, као и већина других Андрићевих романа и приповедака храни историјом Босне, земље размеђа на којој се сустичу и мешају европска и азијска религија и начин живота, воде ратови и мирнодопске међуконфесионалне и политичке борбе, и склапају кратка и варљива примирја.
Као земља противречности Босна недри особену културу живљења, пуну витализма али и атавизма.
Људи који се, игром судбине, затичу на таквој позорници, играју само краткотрајне драмске епизоде у великом позоришту историје.


Задужбина Иве Андрића
 
Добио је Нобелови награду за епску сагу којом је обликовао теме и приказао судбине људи током једног значајног
историјског периода своје земље
.

Неки користе термин Босанска трилогија.
Он сублимира три књижевна дела Иве Андрића на основу којих је комитет одлучио да баш њему награду и уручи.
Иако се на званичном сајту Нобеловог комитета овакав податак не налази, прича се да су Травничка хроника, Госпођица и На Дрини ћуприја, `главни кривци` што је награда отишла у руке нашег писца.
 
mada sam i to sada zaboravio, ostalo mi je u pamćenju da sam i ja više voleo Travničku hroniku
Da bi je jos vise voleo, citaj je ponovo.
Ja sam knjigu po drugi put citala, zavrsila pre nekoliko nedelja, na drgom sa PDF-u napisala svoje utiske o knjizi:

Jergovic kaze ovako:

“Travničku hroniku” započinjao sam u barem dvadeset navrata, a dočitao sam je, sigurno, više od sedam puta. U različita vremena, u različitim životnim prilikama, kao osmoškolac, gimnazijalac, student, zatim u vojsci, pa nekoliko puta u Zagrebu i na ljetovanjima po moru, pratio sam kako se mijenjala ova knjiga, i kako sam se u njoj mijenjao ja. To je razlog zbog kojeg valja nanovo čitati iste knjige, čak i onda kada im se svako poglavlje zna, jer u njima čitatelj prati svoje lične mijene, i otkriva slojeve priče, i cijele priče, koje su mu ranije ostajale sakrivene, nije ih ni primjećivao, jer ga se nisu ticale, ili ih nije razumio, jer su bile daleko od njegova životnog iskustva. Naravno, ovo se odnosi samo na prave pisce i velika prozna djela, kakvih je malo, ali svejedno je na čitatelju da ih sam pronalazi. Ako je pravi čitatelj i čita iz potrebe i iz uvjerenja da važnije zbilje nema od one koja vibrira u knjizi.


Ima nekoliko bas zanimljivih i tragicnih likova u knjizi , a nisu ni konzili ni veziri ( u samoj knjizi ima dva vezira i tri konzula)
i njihove su reci i misli zapravo mnogo vaznije od cele price romana.
Jedan je pomocnik francuskog konzula, jako mlad covek, prepametan, openmind, nicemu se ne cudi, lunja od jutra do sutra,
pise knjigu o Bosni, ali pokusava i da vodi sa fratrima u samostanu i neke ozbiljnije razgovore o suzivotu tri vere, modernim
vremenima, buducnosti, ali no way.
Drugi je lekar, zapravo o medicini nista i ne zna, ali zna sve drugo pa je tako izmedju ostalog i prevodilac, Levantinac, tikva bez korena
koji za sebe kaze:
“Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.”

Treci je Jevrejin koji francuskom konzulu daje zlatnike da bi ovaj uopste i mogao da se vrati u Francusku.
Konzul je bio zacudjen zasto mu ovaj daje pare, a ovaj stari covek ob jasnjava da je on prvi covek koji je uopste
i primetio da Jevreji i postoje i koji kaze da svoja osecanja ne moze da izrazi jer ne zna nijedan jezik, ai kada bi ih
sve znao ne bi mu nista koristilo jer mu ni u kolevci nisu dali da glasno place, a kamo li da u zivotu da slobodno
i jasno govori.

Vrlo je zanimljiv lik prvog vezira koji je oteto dete iz Gruzije, vrlo otmenih manira, sharmantan, sanja o morima i mornarici.

 

Back
Top