Да ли ће Србија лустрирати Вучића и његову екипу након што падну са власти?

A ne ono "lustriramo" ih tako sto im oduzmemo mogucnost bavljenja politikom i funkcijom a oni puni para ne znaju ste ce siromasi, e za takvo "lustriranje" se zalazu lazni opozcionari...cak ni takva smesna lustracija nije sprovedena nikad u Srbiji....ali ako pogledamo istoriju mozemo se setiti kako su prosli oni prvi naprednjaci u 19 veku.
 
Zakone, koje je po preuzimanju vlasti donela, i koji su bar deklarativno obećavali bolju budućnost, ubrzo je počela da krši, a potom i poništava. Sve jača represija izazivala je snažniji otpor u narodu i jačala radikale, pa se među njima razvila bespoštedna borba, koja je eskalirala u poznatoj Timočkoj buni 1883. godine.

Naprednjačka vlast je krvavo ugušila bunu, pobivši veliki broj pobunjenih seljaka, a većinu njenih uhvaćenih vođa povešala pod brdom Kraljevica, kod Zaječara. Idući iz greške u grešku, kralj Milan i naprednjaci su 14. novembra 1885. godine ušli u rat sa Bugarskom i izgubili ga, zamalo ne izgubivši i suverenitet Srbije. Spasila ih je Austrougarska, nametnutim primirjem 3. marta 1886. u Bukureštu.

Neposredno po primirju, 6. aprila 1886. godine, liberali i radikali su sačinili međusobni sporazum (danas bi rekli – koaliciju), i, uprkos pritiscima koji su na narod vršili naprednjaci (Piroćanca je na čelu naprednjaka zamenio Milutin Garašanin) – dvadeset dana kasnije su, mada tesno, pobedili na izborima!

No, dotadašnja vlada naprednjaka, umesto da prizna rezultate izbora, pohapsila je deo novoizabranih poslanika i stražarno ih sprovela u njihove kuće, a za 25 poslanika Liberalno-radikalske koalicije je osporila mandat, i tako sebi, silom prilika, stvorila ponovo većinu u Skupštini.

Kralj Milan je, u ovako konfuznoj političkoj situaciji (istovremeno i njegov privatni život se odvijao tako – konfuzno), učinio potpuno neočekivani potez: najurio je naprednjake sa vlasti, i nešto duže od godine, 1. Juna 1887, poverio liberalu Jovanu Ristiću mandat za sastav vlade od Liberalno-radikalske koalicije).

Ovakav sled događaja izazvao je pravo oduševljene u narodu, jer mu je naprednjačka vlast dojadila. Iako je formiranje nove vlade više značilo radost naroda zbog odlaska stare – Savezna vlada (kako je nazvana zbog saveza liberala i radikala) proslavljena je narodnim veseljima gotovo po svim naseljima, upućivani su pozdravni telegrami iz svakog mesta koje je posedovalo to najnovije tehničko čudo (telegraf), a gotovo iz svih varoši, pa i manjih mesta, u Beograd su pohrlile delegacije na iskazivanje podrške novoj vladi.

Već od prvog dana gubitka vlasti videlo se šta čeka naprednjake: Odmah po proglašenju nove vlade (koju su činila 4 liberala i 4 radikala), narod se, dotad zlostavljan pod vlašću naprednjaka, sjatio oko kuće Milutina Garašanina.

Najpre su počeli bučni povici protiv njega, a onda je kiša klamenica poletela ka prozorima Garašaninove kuće – na šta je Garašanin ispalio iz kuće više metaka u masu i srećom lakše ranio samo jednog čoveka, što je potpuno razbesnelo masu.

Ipak, Garašanin je nekako uspeo da pobegne u zgradu Ministarstva unutrašnjih dela, a neredi su zahvatili ceo Beograd, uprkos pokušajima policije da ih kontroliše.;Bilo je mnogo povređenih žandarma, ali i naroda; jedan je i umro. Narednih dana, naprednjake je u Beogradu čekao pakao: susretani su i prebijani, u najboljem slučaju samo jahani.

Ubrzo, poražene i omrznute naprednjake širom cele Srbije stigla je žetva. Ono što su godinama sejali, izrodilo se u gorke plodove. Narod, oslobođen njihove teške stege i poniženja – uzeo je „pravdu“ u svoje ruke.

Godinama zlostavljan od naprednjaka, narod se (ne spontano i organizovano, kako je ustao u Timočkoj buni, već nepovezano, po pojedinim mestima i slučajevima, mada manjom žestinom od krajeva Morave, Mlave i Stiga) digao na osvetnički pohod, koji se u pojedinim slučajevima pretvarao u linč.

Popaljene su mnoge kuće, mnoga imanja poharana i ubijen veliki broj naprednjaka (čak i članovi njihovih porodica), i to na načine koji se mogu kvalifikovati kao zverski. Izvesno je da je u celoj državi pobijeno oko 140 naprednjaka i članova njihovih porodica (mnogo veći broj je zlostavljan i ponižavan), spaljeno je preko 50 kuća i izvršeno oko 70 pohara imovine.
 
Ubrzo, poražene i omrznute naprednjake širom cele Srbije stigla je žetva. Ono što su godinama sejali, izrodilo se u gorke plodove. Narod, oslobođen njihove teške stege i poniženja – uzeo je „pravdu“ u svoje ruke.
pa zato je u svacijem interesu da se sprovede zakonska lustracija
 
Sin Milutina Savića (1762–1842) iz sela Garaši pokraj Aranđelovca, imućnoga trgovca, Garašanin se školovao u očevoj kući, podučavan od strane privatnih učitelja. Zatim je učio grčku školu u Zemunu i bio je neko vreme u Orahovici, gdje je naučio njemački. Isprva je pomagao ocu u trgovini, da bi ga 1837. knez Miloš Obrenović uzeo u državnu službu i postavio za carinika u selu Višnjici, na Dunavu, a kasnije u Beogradu. Kada je uveo regularnu vojsku, knez Miloš je postavio Garašanina za starješinu, u činu pukovnika, zapovijedao je redovnom vojskom i vojnom policijom.[1] Poslije odlaska kneza Miloša, boravio je neko vrijeme u Vlaškoj, gde je bio zakupio neke mošeje. Godine 1842. njegov otac i stariji brat, koji su bili na Vučićevoj strani, poginuli su u borbi protiv kneza Mihajla. Iste godine, postavljen je za pomoćnika ministru unutarnjih poslova Vučiću. Kada je 1843. Vučić morao, na zahtjev Rusije, otići iz zemlje, Garašanin je umjesto njega postao ministar unutarnjih poslova i ostao je na tom položaju sve do 1852. godine.

Izgleda da se istorija ne samo ponavlja na neki nacin nego se i sprda sa nama.
 

Back
Top