Zakone, koje je po preuzimanju vlasti donela, i koji su bar deklarativno obećavali bolju budućnost, ubrzo je počela da krši, a potom i poništava. Sve jača represija izazivala je snažniji otpor u narodu i jačala radikale, pa se među njima razvila bespoštedna borba, koja je eskalirala u poznatoj Timočkoj buni 1883. godine.
Naprednjačka vlast je krvavo ugušila bunu, pobivši veliki broj pobunjenih seljaka, a većinu njenih uhvaćenih vođa povešala pod brdom Kraljevica, kod Zaječara. Idući iz greške u grešku, kralj Milan i naprednjaci su 14. novembra 1885. godine ušli u rat sa Bugarskom i izgubili ga, zamalo ne izgubivši i suverenitet Srbije. Spasila ih je Austrougarska, nametnutim primirjem 3. marta 1886. u Bukureštu.
Neposredno po primirju, 6. aprila 1886. godine, liberali i radikali su sačinili međusobni sporazum (danas bi rekli – koaliciju), i, uprkos pritiscima koji su na narod vršili naprednjaci (Piroćanca je na čelu naprednjaka zamenio Milutin Garašanin) – dvadeset dana kasnije su, mada tesno, pobedili na izborima!
No, dotadašnja vlada naprednjaka, umesto da prizna rezultate izbora, pohapsila je deo novoizabranih poslanika i stražarno ih sprovela u njihove kuće, a za 25 poslanika Liberalno-radikalske koalicije je osporila mandat, i tako sebi, silom prilika, stvorila ponovo većinu u Skupštini.
Kralj Milan je, u ovako konfuznoj političkoj situaciji (istovremeno i njegov privatni život se odvijao tako – konfuzno), učinio potpuno neočekivani potez: najurio je naprednjake sa vlasti, i nešto duže od godine, 1. Juna 1887, poverio liberalu Jovanu Ristiću mandat za sastav vlade od Liberalno-radikalske koalicije).
Ovakav sled događaja izazvao je pravo oduševljene u narodu, jer mu je naprednjačka vlast dojadila. Iako je formiranje nove vlade više značilo radost naroda zbog odlaska stare – Savezna vlada (kako je nazvana zbog saveza liberala i radikala) proslavljena je narodnim veseljima gotovo po svim naseljima, upućivani su pozdravni telegrami iz svakog mesta koje je posedovalo to najnovije tehničko čudo (telegraf), a gotovo iz svih varoši, pa i manjih mesta, u Beograd su pohrlile delegacije na iskazivanje podrške novoj vladi.
Već od prvog dana gubitka vlasti videlo se šta čeka naprednjake: Odmah po proglašenju nove vlade (koju su činila 4 liberala i 4 radikala), narod se, dotad zlostavljan pod vlašću naprednjaka, sjatio oko kuće Milutina Garašanina.
Najpre su počeli bučni povici protiv njega, a onda je kiša klamenica poletela ka prozorima Garašaninove kuće – na šta je Garašanin ispalio iz kuće više metaka u masu i srećom lakše ranio samo jednog čoveka, što je potpuno razbesnelo masu.
Ipak, Garašanin je nekako uspeo da pobegne u zgradu Ministarstva unutrašnjih dela, a neredi su zahvatili ceo Beograd, uprkos pokušajima policije da ih kontroliše.;Bilo je mnogo povređenih žandarma, ali i naroda; jedan je i umro. Narednih dana, naprednjake je u Beogradu čekao pakao: susretani su i prebijani, u najboljem slučaju samo jahani.
Ubrzo, poražene i omrznute naprednjake širom cele Srbije stigla je žetva. Ono što su godinama sejali, izrodilo se u gorke plodove. Narod, oslobođen njihove teške stege i poniženja – uzeo je „pravdu“ u svoje ruke.
Godinama zlostavljan od naprednjaka, narod se (ne spontano i organizovano, kako je ustao u Timočkoj buni, već nepovezano, po pojedinim mestima i slučajevima, mada manjom žestinom od krajeva Morave, Mlave i Stiga) digao na osvetnički pohod, koji se u pojedinim slučajevima pretvarao u linč.
Popaljene su mnoge kuće, mnoga imanja poharana i ubijen veliki broj naprednjaka (čak i članovi njihovih porodica), i to na načine koji se mogu kvalifikovati kao zverski. Izvesno je da je u celoj državi pobijeno oko 140 naprednjaka i članova njihovih porodica (mnogo veći broj je zlostavljan i ponižavan), spaljeno je preko 50 kuća i izvršeno oko 70 pohara imovine.