nemam sestru, ali da imam opet ne bi.
majcinstvo racunam bukvalno od onog trenutka kad sam saznala da sam trudna i ceo taj proces je za mene bio jedno pravo malo intimno cudo, u pozitivnom smislu naravno...ja sam sa svojom bebom u stomaku (i prvom i drugom) pricala, slusala muziku..ma svasta nesto, osecala sam i duhovito tumacila njene pokrete, posmatrala sebe i promene na svom telu kao deo neceg velicanstvenog, najprirodnijeg moguceg ali za mene jedinstvenog dozivljaja.
da sve to zaboravim i od sebe zarad nekog altruizma napravim masinu za radjanje,
nema sanse.
svojim stavovima ne osudjujem, samo kazem da ni pod kakvim okolnostima ne bih to uradila.