Skoro sam imala diskusiju sa jednom osobom na temu objektivnog pogleda na zivot i svet oko tebe. Od kada smo deca, roditelji nas uce da stojimo cvrsto na zemlji, da ne letimo, da ne idealizujemo, da ne mastamo previse. Kad god se prica o nekome, uvek je pohvalno reci da stoji cvrsto sa nogama na zemlji.
Na konkretno-prakticnom primeru, to bi znacilo da je svako u svakom trenu svestan sebe, svojih pravih mogucnosti, da ovaj svet na velikim brojevima ipak funkcionise po nekim sablonima, principima, da nema tu mnogo odstupanja.
Koliko mislite da je surovo realan pogled na zivot dobar a koliko los?
Koje su prednosti toga biti realan a koje mane?
Kako gledate na ljude koji negiraju svoju realnost? Da li su vam smesni ili mislite da su hrabri?
Nesuljivo i jedan i drugi pristup imaju svoje prednosti i mane. Ako si previse realan, mozda se previse oganicavas. Ako previse idealizujes, onda mozda previse letis.
Koji ste vi tip i sta mislite da je bolje?