Ćutolozi i pričalice

Džudi S

Brišem spam
Moderator
Poruka
7.376
forumm.jpg
- Autorska tema -


Ljude delimo na dobre i loše. Ostale podele idu ka generalizaciji, i to nije dobro.

A da li možemo ljude da delimo na ćutologe i na pričalice, a da ih pritom ne uvredimo?

Mislim da možemo, jer u svojoj okolini imamo i ćutologe i pričalice. Možda i mi sami spadamo u neku od ove dve grupe.

Kada neko u društvu ćuti, ostatak društva misli da taj neko ne zna ništa o temi o kojoj se diskutuje ili da je stidljiv da pred većom grupom iznosi svoje stavove.

Sa druge strane, pričalica je uvek raspoložena za razgovor i zna da priča skoro o svemu.

Ko je u društvu omiljeniji?

Da li je to ćutolog pred kojim mogu da se otkriju i neke tajne, on ih neće preneti drugima. Ili je omiljena pričalica, uvek nasmejana sveznalica?
Ne možemo i ne smemo da dozvolimo da prvi utisak o nekome koji je negativan, ostane takav. U ljudima uvek treba tražiti mrvicu dobrote. Niko nije samo loš ni samo dobar. Ovo ne važi za pedofile, silovatelje, višestruke ubice.

Mislim pre svega na obične ljude sa kojima smo svakodnevno ili povremeno u kontaktu. Virtualnom ili stvarnom, svejedno.

Da li smo ikada pomislili da naša rođaka, prijateljica, komšinica, poznanica, pričalica ima sjajan život i da je zato uvek dobro raspoložena i spremna za priču? Mislim da jesmo…ali..

Poznavala sam ženu pričalicu o kojoj su komšije znale da kažu “ Blago njoj, život joj je super.“ A nije bilo tako. Ispod oklopa pričalice skrivan je jedan težak život, pun problema.

Bila je uvek spremna na razgovor jer je tako, bar na pola sata, sat, zaboravljala svoje probleme.

Poznajem, doduše površno, i ljude kojima tišina više prija od hiljadu izgovorenih reči.

Ne mislim da su dosadni. Ne mislim ni da su čudaci.

Ne mislim ni da su mrzovoljni.

Prihvatam ih takve, kakvi su, jer mi se čini da sam i sama ćutolog. Ne pričam puno. I ne volim besmislene razgovore.

A vi, šta mislite, da li ste ćutolog ili ste pričalica?
 
A vi, šta mislite, da li ste ćutolog ili ste pričalica?
Pismeno sam nikad dovoljno ispričana priča, ali samo sa posebnim ljudima kroz život sam usmeno dugo i mnogo pričala.
Kroz studije sam bila paradoks koji piše neiscrpno more, a na usmenom delu ispita ne pokaže mnogo. Ispadnem neka tuta-muta.
To sam prevazišla sa svojom ciljnom grupom, ali sa ostatkom sveta nikad neću, i verovatno je to za moje dobro.
To je jedan od razloga zašto godinama posećujem Forum i uvek tribunalim, ili makar smognem snage da napiskaram nešto na temama za koje offline nemam nikakav, ama baš nikakav komentar.
Ovo je pijaca mišljenja i stavova, i volim je jer retko nazirem zadnje namere u pozivima da se oglasim(-o). Ovde sam pričljiva, ali van sam ćutolog.
Da li to znači da se bojim konfrontacije lično? Ma, ne, nego u okolini ne pronalazim često osobe sa kojima mogu da se nađem na sličnim talasima, a ovde je velika verovatnoća da će bar neko ko pročita da se složi ili mi da nešto kao suprotstavljanje, antiargument.
 
Poslednja izmena:
Много причам.
Превише.
Тајну умем да чувам, ако треба, али ипак не волим да их чујем.
Не зато што ћу је одати...већ што онда причам било шта друго...
а тако откријем коме треба и не треба много тога о себи.
Не мора свако све да зна.
Стога, у последње време учим да ћутим.
Иде ми све боље...
 
Pričalica, ali ne zato jer time prikrivam probleme, već sam takav sklop ličnosti, profesionalno deformisana :mrgreen: često umem da budem i preopširna, ali i to je navika koju pokušavam da kontrolišem. Što se tiče ćutalica, cenim to, ali više volim one sa kojima znam na čemu sam u startu. Možda treba razlikovati osobe koje su stidljive pa samim tim i ćutljive od onih koje ćute skrivajući svoje osobine, osećaje i slično.
 
Zar ne postoji već izraz za to? Ekstrovert i introvert?

Postoji, i ekstrovert i introvert, ali mislim da se tu nalaze i drugi faktori za definiciju. Druželjubivost, samoća ili usamljenost i drugi faktori.

Ja sam postala pravi ćutolog posle jednog neurološkog problema. Sada sam malo bolje, i postaću sigurno umerena pričalica. :)

Inače, volim da se družim sa ljudima, da upoznajem nove osobe. Tišina mi je potrebna samo kad nešto pišem.
 
Postoji, i ekstrovert i introvert, ali mislim da se tu nalaze i drugi faktori za definiciju. Druželjubivost, samoća ili usamljenost i drugi faktori.

Ja sam postala pravi ćutolog posle jednog neurološkog problema. Sada sam malo bolje, i postaću sigurno umerena pričalica. :)

Inače, volim da se družim sa ljudima, da upoznajem nove osobe. Tišina mi je potrebna samo kad nešto pišem.
Nekada sam bio introvert što je proisticalo iz neke nesigurnosti u sebe. Sada me je teško ugurati kući koliko mi se priča sa ljudima. :D
 
Jednom sam imao raspravu sa jednom bliskom osobom. Moj stav je bio da ako nemaš šta pametno da kažeš ili ako se ne razumeš u temu, ne trebaš da se oglašavaš. Njegov stav je bio da treba pričati čak i ako nemaš pojma o konkretnoj temi jer najgore je ćutati.
Više puta sam ga tako slušao kako lupeta gluposti i probao da mu objasnim da izgleda presmešno i sramotno u svojim pokušajima da se bavi onime o čemu nema pojma, ali nijie vredelo.
Obično uz takav karakter ide i velika razdražljivost koja eruptira ukoliko se tim osobama kaže da se u nešto ne razumeju. Bolje da si mu majku opsovao nego što si mu rekao da on nešto ne zna.
 
Sam po sebi sam prilicno komunikativan i lako se zapricam...volim da pricam i desavalo nam se recimo da sedimo u kaficu i kad pricam neke dozivljaje i dogadjaje ceo kafic pridje da da slusa sta pricam...nije da ja to zelim nego jednostavno tako bude...ili kod nekog za slavu,rodjendan...hteo ne hteo obavezno uzmem bank 🤣🤣
 
Ćutolog sam, zamara me da vodim razgovore na teme koje me ne zanimaju. Ljudi koji mnogo pričaju su mi naporni, iscrpljuju me. Obično se smatra da su oni koji mnogo pričaju zanimljivi, ali uopšte nemaju neku priču, bar je u mom okruženju tako. I kao da je nametnuto da mora da se priča stalno sa svakim, tek da se ne bi ćutalo.
 

Back
Top