Hoće li ta srpska pjesma na ikavici da je napokon čujemo ? Zar je moguće da hrvatskih pjesama na ikavici ima na stotine na YouTubeu a srpska pjesma na ikavici nema nijedna na istom tom YouTubeu. Stvarno čudno.
To su samo tvoji snovi i fantazije ništa više. Svi su se oni izjašnjavali kao Hrvati.
Znači Hrvati iz Metkovića, Imotskog, Sinja, Drniša, Knina, Benkovca, Obrovca, Širokog Brijega, Mostara, Livna, Duvna, Travnika, Sarajeva, Ljubuškog, Čapljine, Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Slavonskog Broda su bili kajkavci do 19 stoljeća.
Izdajnici i srpski plaćenici.
Nije Radić pisao o hrvatizaciji Šokaca u Slavoniji nego je pisao da su neki Hrvati zaboravili da su Hrvati i da se izgubila nacionalna svijest zbog viševijekovne okupacije i strane vlasti. Trebao si citirat čitav njegov tekst a ne samo dio koji tebi paše i kojeg si izvukao iz konteksta. Inače Hrvata ikavaca ima oko 1 000 000 možda i više. Koliko ima Srba ikavaca ? 100 ? I onda mi raspravljamo čija je ikavica. Hahaha ma daj jel ovo skrivena kamera ?
Vidi što 1756 godine piše štokavac iz Dalmacije Andrija Kačić Miošić u njegovoj knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskoga: Slidi kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih.
Lovro Šitović, štokavac iz Ljubuškog, tiska 1727.godine u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaže u »hrvatski jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu: »Vazda želim, da budem pivana Kršćanskom dragomu narodu, Ki po svitu jošte živi gredu... Razumi se, onizima pukom, Ki govore hrvatskim jezikom. Četrnaest godina ranije (1713.) tiska Šitović svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: »Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomačene«.
Зашто ти је чудно да су Срби временом изгубили икавицу?
Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485. – Hvar, 4. prosinca 1553.), bio je hrvatski renesansni pjesnik, dramatik i prevoditelj. Lucić 1519.godine piše na štokavici djelo "Pariž Eleni" koju je kako sam kaže "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal". Ivan Filipović Grčić, (Sinj, prije 1660. Klis?, nakon 1715.) je bio svećenik, književnik koji je pisao štokavicom i protuosmanski ratnik. Spominje ga se na početku Morejskog (Bečkog) rata, 1685., kao uglednog vođu velike skupine Cetinjana s kojom je napustio tursko podaništvo i prešao u Solin. Sudjeluje u tadašnjim borbama na hrvatskom jugu, a nakon oslobođenja Sinja od Turaka, 1686., vraća se u Sinj, gdje mu brat Mate uskoro postaje harambaša jedne od bandira. Zbog svojih zasluga od mletačkog duždaprima orden Reda sv. Marka, te postaje vitezom (kavalirom). Godine 1704. u Veneciji, ponovno izdaje Divkovićeve Besjede, no u ikavskom obliku (Beside), a također i vlastitu liturgijsku pjesmu "Pisma koja se piva iliti kanta po epistoli na misi svake nedilje četvrte u misecu, što u jedni strana zovu Mladu nedilju". Na njenom kraju nalazi se zaziv: "Svagda nam bilo Ime Isusovo u pomoć, i ob dan i ob noć, i Prisveto Trojstvo i Divica Marija naša pomoćnica i Sveti Jerolim, Sveti Juraj Mučenik, Sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Hrvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika hrvatskoga, molite se za nas". Toma Babić (Velim, oko 1680. –Šibenik, 31. srpnja 1750.) je bio hrvatski franjevac i književnik štokavac. Fra Toma potječe iz obitelji koja se po ili nešto prije izbijanja Morejskog ratapreselila pod vodstvom fratara sa područja župe Zmino prvo u Skradin, pa onda u Velim. Rodio se u selu Velimu kod Stankovaca oko 1680. Kao dječak svršio je na Visovcu osnovno i humanističko školovanje u samostanskoj školi i 28. lipnja 1701.ušao u novicijat. Filozofiju i teologiju učio je u Budimu od 1702. Zaređen je za svećenika 1707. Već kao mladi svećenik 19. listopada 1708. izabran je za samostanskog vikara na Visovcu. Bio je lektor bogoslovije u Šibeniku, gvardijan u Kninu (1713.), župnik Krkovića i Polače(1715.-1719.), Skradina (1719.-1723.) i generalni vikar, župnik Dubravica (1723.-1732.), dekan, definitor provincije (1723.-1726.) i gvardijan na Visovcu u četiri navrata (1710.-1713., 1714.-1715., 1732.-1735., 1739.-1741.) Za vrijeme župnikovanja u Skradinu zamjenik skradinskog biskupa. Toma Babić je 1726.godine napisao knjigu Cvit razlika mirisa duhovnoga - u narodu popularno nazvana „Babuša“. Babuša je bila najčitanija knjiga 18. stoljeća u hrvatskom puku poslije Kačićevog Razgovora ugodnog naroda slovinskog. Njegove duhovne pjesme iz Babuše (Cvita) pjevaju se i danas, pogotovo u Zagori, a posebno Gospin plač na Veliki petak (Runovići, procesija za križen na Hvaru). Njegova gramatika bitna je zbog poimanja jedinstvenog hrvatskog jezika, kojeg fra Toma i zove njegovim imenom. Cvit piše zbog širenja kršćanskog nauka na hrvatskom jeziku, kako sam kaže u predgovoru: „Bilo je ljudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga. Kršćanski nauk uklapa u narodni epski deseterac, a svoje propuste u sklapanju slogova objašnjava: I prem u niki ima više slova ili ti silaba, ništa ne manje glas lipo iznosi u naš jezik i slaže se pivajući tko je pravi Arvat i pivalac. Ako bi koje slovo manjkalo neka on izgovori i reče kako je njemu draže i lipše. Filip Grabovac (Podosoje kraj Vrlike, oko 1697. - Mletci, 13. veljače 1749.) bio je hrvatski pisac i pjesnik , profesor, franjevac. Kao izraziti domoljub u svojim tekstovima je, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke, pisao o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici. Zbog svoga djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz 1747.godine, u kojemu se izrazito oštro obrušio na nepravednost i štetnost mletačke uprave u Dalmaciji, bio je u Mletcima zatočen u zloglasnoj tamnici Sotto i piombi a njegova knjiga i sva rukopisna ostavština nakon toga je zaplijenjena. U Cvitu razgovora Grabovac je širenju talijanštine (talijanski urbani i klasicistički duh koji je bio ukorijenjen među lokalnom vojnom elitom) suprotstavio hrvatštinu (hrvatsko rodoljublje, narodne pjesme i tradiciju). Filip Grabovac za jezik Dalmatinaca štokavicu kaže: U Dalmaciji se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.
Dubrovački pisac Dominik Zlatarić 1597.godine na štokavici piše »Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki izložene... Prisvijetlomu i priizvrsnomu gospodinu, Gospodinu Đurđu knezu Zrinskomu, svjetniku cesarova veličanstva, vladaocu nad blagom krune Ugarske na Dunaju, momu gospodinu vazda počtovanomu..Zato bivši tijem naslađenjem ganut, jes njekoliko godišta, i za obogatit također ovi naš jezik kojomgodi stvari ka je dostojna da se čti, prinesoh iz latinskoga pastijersku pripovijes Tassovu, pjesnivca u oni jezik toliko scijenjena, koliko mnim da svak zna; i dovedši ju na izvrsnos, koliko mi od onije nezrelijeh ljeta biješe dopušteno, dah ju na svijetlo, prikazavši ju jednomu vlastelinu od našijeh, vijećniku prvomu komu dosta bijehu ugodni ovaci trudi. Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu".
Уместо оволиког набрајања одређених личности и њихових изјава
Primjer iz Šumadije kažeš. Ma to je premalo i nije pouzdano. Ne zvuči mi baš uvjerljivo. Čudno je zato što ne samo da danas nema nijedne srpske pjesme ili knjige na ikavici nego toga nije bilo ni prije 200, 300, 400 godina. Hrvatskih pjesama i knjiga na ikavici danas ima puno a stoljećima unazad doslovno svi hrvatski pisci, književnici, fratri su pisali ikavicom.
Kako misliš da potkrijepim dokazima ? Pa upravo nabrajanjem tih ličnosti i njihovih knjiga na štokavci ja dokazujem onom moderatoru da su Hrvati pričali i pisali štokavicom mnogo prije 19 stoljeća.
Нису били кајкавци а нису били ни Хрвати.Хрвата у БиХ и нема до 19. века.
Jest ikavica ali tko je pisao taj tekst, gdje i kada ?
Андрија Качић Миошић није Хрват, али о томе можеш на овој теми:
Kako nisu bili Hrvati ? Nego što su bili ? Marsovci ? Od kud onda dokumenti i knjige u kojima se spominje hrvatski narod, hrvatski jezik, hrvatska zemlja u BiH u 18,17,16,15 stoljeću i ranije u srednjem vijeku ? Uostalom otiđi kod Hrvata iz Livna, Duvna, Kupresa, Rame, Travnika, Jajca, Orašja, Mostara, Širokog, Posušja, Čapljine, Ljubuškog, Gruda, Međugorja, Neuma i pitaj ih jeste li vi Hrvati i jesu li vaši preci bili Hrvati ? Svi će ti reći da jesmo i jesu. Vratio sam se na temu. Crvena Hrvatska ako je postojala obuhvaćala je dio Bosne i Hercegovine. Dakle sve je to ista tema i sve je to povezano.
Andrija Kačić Miošić se sam izjasnio kao Hrvat. Valjda je čovjek znao što je.
Лепо тада нису били.Не помињу се Хрвати тада тамо уопште.
Никада се није изјаснио као Хрват и пређи на приложену тему ако хоћеш да пишеш о томе.
Ako su sada Hrvati onda su bili i tada. Morali su valjda naslijediti od nekoga to hrvatstvo a naslijediti su ga mogli jedino od svojih očeva, didova, pradidova, čukundidova. Spominju se tada Hrvati u BiH i to je lako provjeriti. Postoje izvori iz tog vremena koji to dokazuju. Andrija Kačić Miošić jest bio Hrvat i jest se izjasnio kao Hrvat. Citirao sam ti što je on pisao o Dalmaciji u kojoj je i sam živio, o Bosni, o Boki kotorskoj, citirao sam ti i što je pisao o svojim precima o plemenu Kačići točnije o Juranu Kačiću koji je živio u 11 stoljeću.