"Crvena Hrvatska"

Мислим да "Летопис попа Дукљанина" не говори баш глупости, као и да Црвена Хрватска има смисла. По ЛПД на Делминском пољу држава је подељена на Приморски и Загорски део. Синоними за Загорје је Србија, док за Приморје имамо Далмација и Хрватска (зависно од преписа). Назив Далмација на основу римске традиције је посве јасна, али одакле Хрватска? Ово би могло значити да је ово словенски назив за планинско подручје залеђа Јадрана, а реч би дошла од речи за веначне планине - хрбати. Сходно томе Бела Хрватска би била западна Далмација, а црвена би била јужна Далмација. Отцепљењем Беле Хрватске од те краљевине настала је држава, која се кратко звала Хрватском, а њено становништво се по њој звало Хрватима. Везивањем назива Хрватске за подручје ове државе назив црвене Хрватске се изгубио на југу...
Отуда она вечна сличност између Срба и Хрвата и њихових језика, то би био исти народ, који се раздвојио политички пре нешто више од 1000 година.
Укратко да цитирам: "Срби и Хрвати су исто *****, које је точак историје поделио прегазивши га"
 
Мислим да "Летопис попа Дукљанина" не говори баш глупости, као и да Црвена Хрватска има смисла. По ЛПД на Делминском пољу држава је подељена на Приморски и Загорски део. Синоними за Загорје је Србија, док за Приморје имамо Далмација и Хрватска (зависно од преписа). Назив Далмација на основу римске традиције је посве јасна, али одакле Хрватска? Ово би могло значити да је ово словенски назив за планинско подручје залеђа Јадрана, а реч би дошла од речи за веначне планине - хрбати. Сходно томе Бела Хрватска би била западна Далмација, а црвена би била јужна Далмација. Отцепљењем Беле Хрватске од те краљевине настала је држава, која се кратко звала Хрватском, а њено становништво се по њој звало Хрватима. Везивањем назива Хрватске за подручје ове државе назив црвене Хрватске се изгубио на југу...
Отуда она вечна сличност између Срба и Хрвата и њихових језика, то би био исти народ, који се раздвојио политички пре нешто више од 1000 година.
Укратко да цитирам: "Срби и Хрвати су исто *****, које је точак историје поделио прегазивши га"

I meni se čini da je to najbliže istini.
 
Tokom prethodne analize više puta je ukazano na to da je delo GRS (писац мисли на Gesta Regum Sclavorum - Летопис попа Дукљанина) nastalo na isteku XIII veka. O tome svedoči više tragova u samom tekstu GRS. Ovde ćemo navesti samo najznačajnije i sumirati hronološkim redosledom. Sama činjenica da je autor arhiepiskop Bara, što je mogao da bude samo od 1199. godine i posle obnove dukljansko-barske arhiepiskopije u vreme Vukana Nemanjića, jasno svedoči da pisac piše posle potetka XIII veka.

1. Upotreba Gesta regum Hungarorum ugarskog Anonima (oko 1200)
2. Upotreba slovenskog predloška nastalog u Duklji oko 1200. godine
3. Upotreba najmanje jedne od Gesta regum Anglorum(1135 – 1230)
4. Upotreba Ugarsko-poljske hronike (oko 1210)
5. Upotreba pisama Inoćentija III (1198 – 1216) splitskom arhiepiskopu i dukljanskom kralju Vukanu Nemanjiću
6. Saznanje o postojanju Bugara/stare Bugarske na Volgi (nemoguće u Evropi pre četrdesetih godina XIII veka)
7. Upotreba dela Rodžera Vendovera (umro 1235).
8. Upotreba HSM i HS Tome Arhiđakona (umro1268)
9. Srpske granice odgovaraju onim neposredno pre Milutinovih osvajanja 1283/1284
10. Granice Bele Hrvatske iz GRS odgovaraju granicama Hrvatske u vreme Pavla Šubića posle 1292. godine
11. Moralno-didaktičke priče po uzoru na Gesta Romanorum (pozni XIII vek).

Meni je zanimljiv deo koji se odnosi na Svetopeleka. Da li ima kakva analiza o čemu se ovde radi:
"Uveo je mnoge zakone i dobre običaje, a ko želi da ih upozna neka čita knjigu o slovenima, koja se zove "Metodijus", tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj. I tako kada je sve obavljeno, kardinali i episkopi, i carevi izaslanici, pošto ih je kralj otpuštio, zahvaljujući Bogu i kralju i sa mnogim darovima koje im je kralj dao, vratili su se u svoja mjesta. Tako isto i banovi i župani, kao i centurioni nedavno postavljeni, sa cijelim narodom hvaleći Boga, i pozdravljajući kralja, otišli su svaki u svoju pokrajinu i oblast.
Ovaj veoma sveti kralj vladao je pored toga četrdeset godina i četiri mjeseca, i rodio je sinove, i kćeri, i umro je sedamnaestog dana mjeseca marta, a sahranjen je u crkvi Svete Marije u dukljanskom gradu sa počastima i sa velikim ispraćajem tada ga je sakupljeni narod plačući ožalio. A u istoj crkvi, u kojoj je sahranjen, izabrali su njegovog sina Svetolika, tu su ga arhiepiskop i episkop posvetili i krunisali. Od toga dana, najzad nastao je običaj da se u istoj crkvi biraju i zaređuju svi kraljevi te zemlje."

Менј личи да је ово преправљена прича, о једином истинском краљу Словена, Сватопулку, а који је описан у житју св. Μεθόδιος-а (изгубљеном, наравно).
 
Poslednja izmena:
Znamo vrlo malo i nepouzdano. Ali postoje dokazi da se nekad u Dubrovniku i Crnoj Gori govorilo čakavskim narječjem, a i do danas su sačuvani pojedini čakavski toponimi. Čakavski govor ne može biti ničiji drugo nego hrvatski.
 
Znamo vrlo malo i nepouzdano. Ali postoje dokazi da se nekad u Dubrovniku i Crnoj Gori govorilo čakavskim narječjem, a i do danas su sačuvani pojedini čakavski toponimi. Čakavski govor ne može biti ničiji drugo nego hrvatski.
Чакавски и јесте хрватски језик.
Чекам те доказе и топониме само?
 
Ahil71;25326412 "Uveo je mnoge zakone i dobre običaje:
knjigu o slovenima, koja se zove "Metodijus"[/B], tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj. I tako kada je sve obavljeno, kardinali i episkopi, i carevi izaslanici, pošto ih je kralj otpuštio, zahvaljujući Bogu i kralju i sa mnogim darovima koje im je kralj dao, vratili su se u svoja mjesta. Tako isto i banovi i župani, kao i centurioni nedavno postavljeni, sa cijelim narodom hvaleći Boga, i pozdravljajući kralja, otišli su svaki u svoju pokrajinu i oblast. "
Менј личи да је ово преправљена прича, о једином истинском краљу Словена, Сватопулку, а који је описан у житју св. Μεθόδιος-а (изгубљеном, наравно).

Да, као да је мислио на ово:
"И онда га је апостолски намесник послао,[84] те кнез Сватоплук са свима Морављанима прими га и повери му све цркве и свештенство по свим градовима и од тога дана веома поче да расте наука Божија и свештенство да се множи у свим градовима и незнабошци да верују у истинитог Бога одричући се својих будалаштина. А са тиме почела је Моравска држава да се шири на све стране и непријатеље своје да побеђује и то одлучно као што и ти сами увек причају."

Но кажем, ово је сачувано, могуће је да има нешто што и није. И ту се може помињати и Бела Хрватска, која је била у саставу Моравске. Можда је била и нека Црвена, источније, ко зана.
У сваком случају, доба основа да се после 5 векова, исконструише Дукљанинова прича.
 
Poslednja izmena:
U Dubroniku ima u Crnojgori nema.

Dubrovcani su najverovanije i od Crnogoraca primili stokavicu.

одакле вам ово? Чакавица је продрела у Дубровник тек у позном средњем веку са северних простора Далмације. А чакавски и штокавски су само варијанте истог језика (за разлику од кајкавског)
 
http://naskigovor.wordpress.com/tag/jekavska-cakavica/

Područje i značajke

Na svom jugoistočnom rubu tj. južnije od Neretve, južni polučakavci Pelješca, Lastova i Boke Kotorske su fonetski različiti od inih sjevernijih polučakavaca, jer tu jat ne daje “i” niti dvojno i/e, nego se većinom izgovara kao srednje “je”. Ta istočna jekavska čakavica je stari prijelazni medjudialekt izmedju prave čakavštine na većini jadranskih otoka i istočnije jekavske štokavštine u Dubrovniku i Crnoj Gori. Ova jekavska polučakavica je danas već u izumiranju na otoku Lastovu, sjeverozapadu Pelješca i na ulazu Boke Kotorske (lučica Bigova kod Tivta).

Jekavska čakavica je najistočnija inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja s istoka od Srbije danas zauzima najmanji prostor. Jekavska polučakavica ima najveći broj govornika medju domaćim starosjediocima na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na sjeverozapadu Pelješca oko Janjine, gdje se nalazi u prijelazu izmedju ikavske čakavice na jugozapadu (Trpanj-Orebić) i jekavske štokavice na istoku oko Stona. Najistočnije je izdvojena oaza već osiromašene jekavske čakavice pred izumiranjem pri ulazu Boke Kotorske u hrvatskom ribarskom selu Bigova (danas srpski: Trašte) južno od Tivta. Ova su tri područja danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima srednjovjeke Crvene Hrvatske uz južni Jadran. Iz današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima i šire očuvane zemljopisne toponimije slične kao na Lastovu, proizlazi da je slična jekavska čakavica ranije u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su jasno vidljivi njezini tragovi osobito u mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986) i manje u domaćem govoru oko Dubrovnika, pa na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd. Još vidljive čakavske tragove u dubrovačkoj jekavskoj štokavštini navodi niz pisaca npr. KUŠAR 1889, JAGIĆ 1891 i VANČIK 1990.

Takodjer je oko Dubrovnika dosad još očuvan cijeli niz čakavskih obalnih toponima kojima se služe ribari osobito duž konavoske obale i na dubrovačkom otočju Elafiti. Tako je uz danas formalni vukovski naziv otoka “Jakljan”, tu u lokalnom otočnom govoru očuvano njegovo izvorno čakavsko ime Lakjan. Na susjednom otoku Koločepu su čakavski nazivi uvala Mandrać, Saplun i Orsan, pa oko obale otoka Šipana niz čakavskih toponima: uvale Gregurica i Prodoje, tjesnac Harpoti, obalne špilje Šupjak, Podmrčon i Pod Klačinon, crkvice Suspas i Mandajenaitd. Najbogatiji je čakavski mjestopis kod Dubrovnika duž konavoske obale Cavtat-Molunat podno Konavoskih stijena: uvale Košćera, Manćina, Celinka i Molunat, pa rtovi Gaoj, Paće, Vratlo i Šipanat, obalne pećine Oaće, Vejebrdo, Noždra i Metale, otočići Veji Škoj i Markanac itd. Stoga se jedva može sumnjati da su još pred koje stoljeće konavoski ribari i elafitski otočani govorili sličnom jekavskom čakavicom kao danas Lastovo. I u samom gradu Dubrovniku, u jekavskom govoru domaćih staraca, ribara i pomoraca dubrovačkog podrijetla, još uvijek obstoje tipični čakavski izrazi npr. jubav (= ljubav), maška (mačka), zamjenice tega i ovega (toga i ovoga), pa dativi i lokativi sa starim čakavskim nastavkom -on (ženon, dobron, mrčon) i skraćeni infinitivi na -it (umjesto -iti).

ŠTEDIMLIJA (1990) spominje čakavske primjese čak i u govoru albanskih katoličkih plemena uz sjeverozapadnu granicu, a takvih čakavskih riječi je dosad ostalo najviše u dialektu albanskog plemena Kuči kod Skadra (H. BARIĆ, Sarajevo 1959). Iz svega spomenutog slijedi da je u srednjem vijeku, vododjelnica izmedju dunavskog i jadranskog rječnog sliva najvjerojatnije bila i prvobitnom jezičnom granicom izmedju kontinentalne ikavske štokavice u Sandjaku i primorske jekavske čakavice od Neretve do Skadra i na susjednim južnojadranskim otocima Lastovu, Mljetu i Elafitima. Tek s kasnijim osvajanjima Nemanjića i zatim invazijom Turaka, ta je jezična granica pomaknuta i započelo je nadiranje iz zaledja prema moru pravoslavnih Vlaha i Srba sve do današnje prevlasti srbojekavske štokavice.

Osobine govora

Pored zamjenice ča koju još rabe neki starci iz Lastova, Janjine i Bigove, istodobno se većinom izgovara jedinstveno je bez razlikovanja kratkoga i dužeg jata. U izgovoru j zamjenjuje lj, š je umjesto č, čr- umjesto cr-, šć umjesto št, završno -on je umjesto -om, a naglasak je dijelom pri kraju riječi. Dio tih starih značajki (bez ča) dolazi i u crnogorskom selu Markovići. Kod mlađih govornika iz tih mjesta staro ča je uglavnom zamjenjeno novim što, a završni naglasak se pomiče naprijed, pa dijelom govore sve sličnije štokavcima okolnih naselja.

Starohrvatska jekavska čakavica je dosad najbolje očuvana na Lastovu gdje je to i danas još dominantni otočni dialekt pa su tu najizrazitije njezine značajke. O jezičnim osobitostima lastovskog idioma prvi su podrobno razpravljali KUŠAR 1893 i OBLAK 1894, a jekavska čakavica sjeverozapadnog Pelješca i bokeljske Bigove dosad još nije pobliže proučena. Na Lastovu samo poneki starci još rabe upitno-odnosnu česticu kao ča, dok je mladji većinom govore u obliku “što”. Na Lastovu se glas “jat” bez obzira na dužinu uvijek izgovara podjednako pa tu nema jasnih štokavskih razlika izmedju kratkog “je” i dugoga “ije”, nego se on tu stalno izgovara kao dvoglas je (tj. slično kao u hercegovačkoj poluikavici ili u “jekavskoj” kajkavici središnjeg Zagorja): npr. rjeć (riječ), mjeh (mijeh), šnjeg (snijeg) itd. Štokavsko “lj” na Lastovu ne postoji i uvijek je zamijenjen sa “j”: poje (polje), jeto (ljeto), jubav, košuja, posteja (krevet), uje (ulje), veji (velik), zeje (kupus), mjeko (mlijeko), gjiva (gljiva) itd. Na Lastovu su završni -l i -r redovito očuvani u izvornom hrvatskom obliku (nikad ne izostaju kao u novoštokavskom): stol, sokol, del (dio), bil (bio) itd. Takodjer je i početno h- većinom očuvano i ne gubi se kao u novoštokavskom: hodit, Hrvat. “Č” je kao u čakavskom češće zamijenjeno sa “š”: maška, kuška (kuja), koška (kvočka). Očuvana je i stara skupina “čr” (umjesto štokavskoga “cr”) npr. črv, črn. Takodjer je očuvana i stara čakavska skupina šć (nikada kao štokavski “št”): šćap, gušćer, prišć, šćir. Staro vokalno “l” u lastovskom daje o (a ne štokavski “u”), npr. soza (suza), žot (žut) itd.

Na Lastovu i srednjem Pelješcu kao i na većini naših otoka, čakavski infinitiv ima skraćeni oblik na -it (poput supina) npr. poć, nać, sjest, dignit, žerat (žderati) itd. U sklonidbi imenica su ovdje dativ i lokativ sa čakavskim nastavkom na -on: orlon, zecon, ženon i slično. Takodjer su i muški plurali uvijek kratki starohrvatski (a ne produženi novoštokavski na “-evi, -ovi”): zeci, orli, sokoli. U zamjenicama je očuvan starohrvatski genitiv i dativ: tega, ovega, temu, ovemu. Na Lastovu se nalazi više čakavsko-kajkavskih izoglosa zajedničkog starohrvatskog podrijetla, kakve izostaju u srboidnim novoštokavskim govorima: težak (seljak), žmul (čaša), oganj (vatra), muka (brašno), kozlić (jarić), rest (rasti) itd. Naprotiv su u jekavskoj čakavici vidljivi i neki novoštokavski utjecaji: u futuru je čestica “ću” spojena s glagolom (biću, doću, ićeš), a složeno d+j se većinom izgovara kao štokavski đ: đed, đete, đevojka. Naglasak je danas na Lastovu nestabilan zbog štokavizacije pod pritiskom škole i javnih medija. Mladji tu uglavnom već imaju štokavske naglaske slično Dubrovčanima, dok starci još rabe stare čakavske naglaske koji su većinom na kraju riječi (kao u francuskom): jedân, ogânj, težâk, zagôn (štala). Za izvornu lastovsku čakavicu, kao i za većinu naših otočnih govora, posebice je tipičan i čest na završnom slogu oštrobrzi naglas: onì, ženà, ovcà, lozà, daskà, gredà, zorà, travà, maglà, falà, metlà, dobà, stablò, gnjezdò, petàk, izùt, trebàt, oženìt …itd. Po ovom starohrvatskom završnom naglasku, južnojadranska jekavska čakavica se izgovorom slaže s inim čakavskim i kajkavskim dialektima, ali se time jasno razdvaja od srboidne novoštokavštine i njezinoga političkog derivata tzv. književnog standarda (vukopisa).
 
Себар је зависни сељак у средњевековној Србији, најнижи сталеж су били отроци људи без икаквих права.
Па постојала је видиш, јер да није број земљорадничког становништва би се смањивао у корист влаха сточара а то није било у интересу ни владару ни властели.
Odgovorit ću ti ovdje na onaj tvoj zadnji tekst upućen meni na temi o republici srpskoj krajini. Ta tema je zaključana pa ti ne mogu tamo odgovorit. Moram ovdje. Postojala je i Hrvatska kneževina i Hrvatska kraljevina u srednjem vijeku. Teritoriji di su Srbi bili većina nije isto što i srpski teritoriji. Taj teritorij pripada onima koji su tamo prvi živjeli i vladali još od ranog srednjeg vijeka dakle Hrvatima, a nikako Srbima koji su tu zemlju naselili prije 400-500 godina dok su bježali pred Turcima. Taj teritorij je stoljećima bio u sastavu Hrvatske a nikad u sastavu bilo koje srpske države. Dakle to je bilo i ostalo naše a ne vaše. Ako ti je jedini argument trenutna većina zašto onda ne priznate nezavisno Kosovo ? Albanci su većina na Kosovu i to puno ubedljivija većina nego Srbi na prostoru "republike srpske krajine" 1991. Naravno da Tuđman nije htjeo da se dogovori o granici jer da se Srbe pitalo Hrvatska bi bila manja od Slovenije, Vukovar bi bio u Srbiji, a u gradu hrvatskog kralja Zvonimira Kninu bi se vijorila srpska zastava. Što se tiče kajkavice ako su je registrirali kao jezik ajde reci mi u kojoj državi je službeni jezik kajkavica baš me zanima taj podatak. Srpski jezik nema veze sa štokavskom ikavicom. Nevjerojatno je da nam čak i to želite ukrasti našu ikavicu. Kad si ti čuo Srbe da pričaju di, did, lito, lipo, svit, uvik, triba, bila boja, cili, mliko, piva pismu, snig, pobići, tilo ? Tako pričaju samo Hrvati iz Dalmacije i dijelom Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a nekad su ikavicu pričali i Hrvati Slavonci. Srbi iz Srbije pričaju ekavicu, a Srbi zapadno od Drine iz BiH, Crne Gore, Hrvatske pričaju ijekavicu. Hrvati su štokavicom pričali i pisali puno prije 19 stoljeća na primjer Andrija Kačić Miošić, Antun Kanižlić, Lovro Šitović, Dominik Zlatarić i ostali naši pisci.
 
Poslednja izmena:
Miloš kada je trebalo ratovati sa Turcima je retovao, kada je trebalo voditi diplomatiju činio je to. Zato je za razliku od izhitrenog Gradaščevića bio uspešan državnik i državotvorac.
Vlahe? Zar ''Načertanije'' ne spominje Bošnjake tri vere? Morate se dogovoriti više da li ćete da zastupate tezu o Srbima u Bosni kao o Vlasima ili kao o pravoslavnim Bošnjacima. Ovako delujete konfuzno, pa čak i smešno.
Neverovatna mi je vaša opsednutost ''Načertanijem'', a postoji masa drugih zapisa i pre ''Načertanija'' koji Bosnu i stanovništvo u njoj tretiraju kao srpsko.
Mnogi od tih zapisa su predstavljeni i ovde. Lično sam kačio Dositeja Obradovića koji je napisao da su Bošnjaci Srbi koji nose ime po Bosni.

1-png.700947


untitled-png.700949
Bošnjaci su uglavnom potomci Hrvata katolika.
 

Dakle ''Popa Dukljanina'' citiraš samo selektivno. Kada pišeš o ''Crvenoj Hrvatskoj'' onda je dobar, ali kada pišeš o Bosni ne želiš da ga spomeneš, jer navodi Bosnu kao srpsku zemlju.
Ne postoji ni jedan srednjovekovni dokument koji potvrđuje hrvatski karakter Bosne. Ni domaći, ni strani.
A ovakvih stranih putopisaca i autora imaš koliko hoćeš i na drugoj strani, recimo Benedikt Kuripešić i princ Jahja koji su savremenici Čelebije, a koji pišu da Srbi žive u Bosni i u Hercegovini, dok Hrvate ne spominju uopšte.
 
Dakle ''Popa Dukljanina'' citiraš samo selektivno. Kada pišeš o ''Crvenoj Hrvatskoj'' onda je dobar, ali kada pišeš o Bosni ne želiš da ga spomeneš, jer navodi Bosnu kao srpsku zemlju.
Ne postoji ni jedan srednjovekovni dokument koji potvrđuje hrvatski karakter Bosne. Ni domaći, ni strani.
A ovakvih stranih putopisaca i autora imaš koliko hoćeš i na drugoj strani, recimo Benedikt Kuripešić i princ Jahja koji su savremenici Čelebije, a koji pišu da Srbi žive u Bosni i u Hercegovini, dok Hrvate ne spominju uopšte.
Ono najbitnije jeste da je na zalost deo o tzv crvenoj Hrvatskoj naknadno dodat u Ljetopis.
Od vecine hrvatskih i ostalih istoricara taj deo se uzima sa oprezom i uglavnom se ne spominje.
Najverovatnije se radilo o pokusaju jedne plemicke kuce da prosiri svoje posede u pravcu teritorija na kojima su ziveli Srbi.
 
Dakle ''Popa Dukljanina'' citiraš samo selektivno. Kada pišeš o ''Crvenoj Hrvatskoj'' onda je dobar, ali kada pišeš o Bosni ne želiš da ga spomeneš, jer navodi Bosnu kao srpsku zemlju.
Ne postoji ni jedan srednjovekovni dokument koji potvrđuje hrvatski karakter Bosne. Ni domaći, ni strani.
A ovakvih stranih putopisaca i autora imaš koliko hoćeš i na drugoj strani, recimo Benedikt Kuripešić i princ Jahja koji su savremenici Čelebije, a koji pišu da Srbi žive u Bosni i u Hercegovini, dok Hrvate ne spominju uopšte.
Pop Dukljanin navodi zapadnu Bosnu i Hercegovinu kao hrvatsku zemlju. Zato kaže od Istre do Duvna je Bijela Hrvatska a od Duvna do Drača je Crvena Hrvatska. Što se tiče srpstva Bosne Pop Dukljanin vjerovatno misli na istočnu Bosnu. Postoji dovoljno srednjovijekovnih dokumenata koji dokazuju hrvatski karakter Bosne. Prvo o tome piše Porfirogenet, on među hrvatske zemlje ubraja Plivu, Pset i Hlivnu a to je teritorij zapadne Bosne. Nakon toga to potvrđuje i Pop Dukljanin. Uostalom jedni od najmoćnijih srednjovijekovnih bosanskih vladara su se zvali Hrvatinići. Pametnom dovoljno. Bosnom i Hercegovinom su vladali i Šubići Bribirski. Pavao Šubić Bribirski se nazivao Ban Hrvata i gospodar Bosne.
 
Ono najbitnije jeste da je na zalost deo o tzv crvenoj Hrvatskoj naknadno dodat u Ljetopis.
Od vecine hrvatskih i ostalih istoricara taj deo se uzima sa oprezom i uglavnom se ne spominje.
Najverovatnije se radilo o pokusaju jedne plemicke kuce da prosiri svoje posede u pravcu teritorija na kojima su ziveli Srbi.
Kad je dodat ? Koje dokaze imaš ?
 
Pop Dukljanin navodi zapadnu Bosnu i Hercegovinu kao hrvatsku zemlju. Zato kaže od Istre do Duvna je Bijela Hrvatska a od Duvna do Drača je Crvena Hrvatska. Što se tiče srpstva Bosne Pop Dukljanin vjerovatno misli na istočnu Bosnu. Postoji dovoljno srednjovijekovnih dokumenata koji dokazuju hrvatski karakter Bosne. Prvo o tome piše Porfirogenet, on među hrvatske zemlje ubraja Plivu, Pset i Hlivnu a to je teritorij zapadne Bosne. Nakon toga to potvrđuje i Pop Dukljanin. Uostalom jedni od najmoćnijih srednjovijekovnih bosanskih vladara su se zvali Hrvatinići. Pametnom dovoljno. Bosnom i Hercegovinom su vladali i Šubići Bribirski. Pavao Šubić Bribirski se nazivao Ban Hrvata i gospodar Bosne.
Ponavljam ne postoji ni jedan jedini srednjovekovni dokument koji svedoči o hrvatskom karakteru Bosne. To što su se neka mesta koja se vezuju za Hrvate kasnije postala deo Bosne je druga stvar. Bosna kao takva je nastala na srpskom delu današnje Bosne.
Bosna se u istorijiskim zapisima prvi put i spominje kod Porfirogenita kao zemlja koju su Srbi naselili.
 
''Pop Dukljanin'' nije čak ni validan istorijski izvor. Na njega se danas pozivaju uglavnom samo hrvatski nacionalisti i neki srpski autohtonisti zato što spominje neke drevne i legendarne srpske vladare.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Dakle ''Popa Dukljanina'' citiraš samo selektivno. Kada pišeš o ''Crvenoj Hrvatskoj'' onda je dobar, ali kada pišeš o Bosni ne želiš da ga spomeneš, jer navodi Bosnu kao srpsku zemlju.
Ne postoji ni jedan srednjovekovni dokrijske straniument koji potvrđuje hrvatski karakter Bosne. Ni domaći, ni strani.
A ovakvih stranih putopisaca i autora imaš koliko hoćeš i na drugoj strani, recimo Benedikt Kuripešić i princ Jahja koji su savremenici Čelebije, a koji pišu da Srbi žive u Bosni i u Hercegovini, dok Hrvate ne spominju uopšte.

Hrvatska fejs verzija pseudoistorijske stranice Istorija Srba, kao da ih je isti tatko pravio.
 

Back
Top