Piše Nikola M. Jovanović: Sve predstave otkazane, na sceni samo jedan lik
Autor: Nikola Jovanović 25. okt 202512:03
Zatvorili su Narodno pozorište. Predstave su otkazane. Samo je jedan glavni lik, ubeđen je isti taj glavni lik.
Tragikomediju igra samo Vučić u pokušaju da sačuva vlast. U poslednjem činuo odlučio je da preti i koristi silu. Svi koji su protiv njega su teroristi, tu ubraja i medije. Svi ostali TV ekrani pretvorili su se u zvučnike sa kojih trešti huškačko arlaukanje koje poziva za obračunavanje sa neistomišljenicima. „Junajted medija“ opstaje uprkos želji Vučića da priču o objektivnim i profesionalnim medijima okonča. Sva svetla bi bila uperene u njega, a on bi kontrolisao osvetljenje. Zapravo, predsednik nudi mrak. Isto to nudio je devedesetih, pa je tadašnja crveno-crna koalicija dovela građane na ivicu opstanka. Sada nije mnogo bolje, razlika je samo u činjenici da sada bilo kakvog rata nema na vidiku.
Policija – piši sređeno. Posle dovođenja novog direktora, koji poistovećeuje državu i stranku.
U pravosuđu bura – sudar struja Zagorke Dolovac i Nenada Stefanovića. Sve ide dotle da poslanik SNS u Skupštini optužuje Dolovčevu za državni udar i sumnja u pripremanje „tužilačke koalicije“.
Međutim, na sceni je još jedan akter. Ali nije jedna osoba već više njih. Nebrojeno. Srca su im ispunjena nadom. I njihovo svetlo se ne gasi. Jače je i od dogmi Crkve, pa episkopi nisu jedinstveni u odnosu na proteste posle pada nadstrešnice u Novom Sadu. To se kažnjava nekakvim kafkijanskim istragama, a u stvari se disciplinuje sveštenstvo. Međutim, ni to ne sprečava da u manastiru Studenica pruže prenoćište studentima iz Novog Pazara. Kao da i iskušenici poručuju „dosta bre ove predstave“. Nakon odmora u konaku manastira Studenica, jedan od studenata noćenje je opisao kao „isceljenje duše“.
Zato ne pomažu teorije zavere u kojima su se svi „urotili protiv Vučića koji želi jaku Srbiju“. Zapravo, on želi što slabiju zemlju. Zemlju u kojoj može da ucenjuje i preti kome hoće i kada hoće. Teritoriju na kojoj se on pita za sve. On je „garant stabilnosti i razvoja“. A zapravo izistinska je rušilačka sila, u čijoj srži je korupcija.
Oči se otvaraju Evropi, koju prvenstveno brine bliskost Rusiji, pa će se jače skoncentrisati na to nego na nekakvo poštovanje vrednosti, na kojima je upravo sazdana – pravnoj državi i poštovanju ljudskih prava. Njegove odbrane samog sebe, jer se većina naprednjaka izmakla dok izlizani kerberi „ne završavaju posao“, sazdane su od agresije. Otvoreno staje na stranu nasilnika, vređa studente, a i evroposlanike naziva „najgorim ološem“.
Sam je na sceni i reflektor mu prži lice, sa kojeg se topi šminka od obećanja, mita i sile. Svi naziru pravo lice. Lice iskompleksiranog junoše koji društvu nikada nije oprostio što je bio sporedna uloga skoro tri decenije su svi već videli. Uzeo je loptu i sada neće da je vrati. To je palilo neko vreme. Ali sada je na korak do situacije da više niko ne želi da bude sa njim. Teške su to bukagije za svakog ko se pokloni predsedniku za makar mrvu sa njegovog stola.
Pojavili su se studenti, kojima je bitna uređena država koja radi po zakonima. Druga strana medalje je Vučić. Nasilnike i batinaše naziva herojima, insistira da država ima monopol fizičke prinude i „junački“ je primenjuje na najugroženijima. Lik vođe lišen debelih naslaga šminke transformiše se u diktatora.
Bio je u pravu kada je procenio da će na sceni ostati jedan glavni lik.
Samo to nije on.
Srbija želi isceljenje, da udahne punim plućima. Pravac iscrtavaju studenti vođeni principima i neopterećeni pojedinačnim interesima. Međutim, da bismo do isceljenja stigli mi ostali moraćemo da prođemo katarzu.