Citati...

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
citandjeli.jpg
 
Stojim na obali potoka. Žubor vode mi nešto govori. Zvuči čudno poznato. Neko staro narečje, grgutavi ženski glas… Kao da prepoznajem reči, delove rečenica, čiji mi smisao, na kraju, ipak izmiče. Kao da je to nešto čega treba da se setim. Nešto davno, nekad prisno, a sada zaboravljeno. Pridružuju se četinari opojnim mirisom. Duša radošću i miljem odgovara na prepoznavanje. Smeh – tek tako – otima se iz grudi i grla… A onda, pogled u plavet neba, plavet koja nije od sveta koji poznajem… I bljesak sećanja na trenutak pre izgnanstva: ovde sam već jednom bio. Ne u ovom prostoru, već u ovom trenutku. Ovom sada. I ime tog trenutka, upisanog duboko u pamćenju ne samo mom, već celog čovečanstva – je Raj. Božanska Bašta koja nam je data da bi u njoj uživali, čuvali je i delili sa svim bićima koja u njoj žive. Vrt života i izobilja iz koga smo proterali sami sebe svojom glupošću, pohlepom, ohološću. Mišlju da ovaj svet pripada samo nama.

Na trenutak me zaboli prisećanje na nakaznost naših gradova, na bolesnički izraz fasada, ulica, zgrada i lica ljudi koji ih nastanjuju… Ovde, pored ovog potoka, pod ovim sunčanim nebom, okružen belinom snega i mirisom četinara, znam da je duša naše civilizacije bolesna i da njen kraj neće biti kraj sveta – već nas samih.

P.Šumski: Ljubav je život
 
… Poput razvedenih parova, izbegavaju pogled onog drugog. Ipak na čudan način priznaju da su oboje duboko i beznadežno, večno zaljubljeni jedno u drugo.
Šta bi to moglo da znači?
Znači da su neprestano zajedno, čak i kad su razdvojeni. Dok stoji pod tušem, zamišlja ga sa druge strane staklene pregrade kako posmatra vodu koja joj klizi niz telo, priljubivši usne uz mutno staklo. Prislanja svoje usne na untrašnju stranu stakla, zatvara oči, i zamišlja kako je čeka. Zamišlja da je voda njegova ruka, prelazi svojom rukom po telu, istražujući ga, i zamišljajući njegov dodir. S druge strane, on uverava sebe, dok leži u krevetu, da na dušeku pored njega postoji toplo udubljenje, kao da je upravo izašla iz sobe; zatvara oči, a ona se vraća i prilazi mu bliže. Tela im se prepliću u obliku znaka pitanja, označivši kraj zagonetne rečenice koju je doneo taj dan…
… Ove prepirke ne vode nikuda; kao i sve svađe među ljubavnicima, samo njihove se ne mogu okončati, obesmisliti poljupcem zaborava.
Sve se pamti.
Mogu da se ljube samo u snovima. Samo u predivnim snovima…

Salman Ruždi – Tlo pod njenim nogama
 
Kada bismo svake noći sanjali jedno isto, to bi uticalo na nas koliko i predmeti koje vidamo svaki dan. I kada bi neki zanatlija pouzdano znao da će sanjati svake noći,
svih dvanaest sati, da je kralj, mislim da bi on bio gotovo isto toliko srećan kao i kakav kralj koji bi sanjao svake noći, celih dvanaest sati, da je zanatlija.
Kada bismo svake noći sanjali da nas gone neprijatelji i da nas kinje te mučne aveti, a kada bismo svaki dan provodili u raznim poslovima, kao kada se putuje, patili bismo
gotovo isto toliko kao da je to istina, i strepeli bismo od spavanja kao što strepimo od budenja kada se bojimo da ne zapadnemo stvarno u takve nesreće. I zbilja bi ono
(spavanje) počinilo otprilike ista zla kao stvarnost.
Ali zato što su snovi svi različiti i što je i jedan isti pun promena, ono što se u njima vidi uzbuduje nas znatno manje nego ono što se vidi u budnom stanju, zbog neprekidne
povezanosti, koja medjutim nije tako povezana i ravnolika da se i sama ne menja, ali samo manje naglo, ako ne retko, na primer kada se putuje i onda se kaže:
“Čini mi se da sanjam.” Jer život je san, samo malo manje nepostojan.

Blez Paskal – Misli
 
Ljudi koji ne mogu vladati svojim srcem,
još manje mogu vladati svojim jezikom.

Ljudi koji ne mogu stvoriti mir u srcu svom,
još manje mogu stvoriti mir u državi.

Ljudi koji ne mogu vidjeti svijet u sebi,
još manje mogu vidjeti sebe u svijetu.

Ljudi koji ne mogu sudjelovati u tuđem bolu,
još manje mogu sudjelovati u tuđoj radosti.


Sv. vladika Nikolaj Velimirović
 
Niko ne želi da umre. Čak i oni koji žele u raj ne žele da umru da bi otišli tamo. A ipak, smrt je destinacija na koju ćemo svi otići. Niko ne može pobeći. I tako treba da bude, zato što je smrt verovatno ... najbolji izum života ! ...
Stivi Džobs
 
Mi imamo potrebu da budemo sami svoji... na jedan više samo nama prepoznatljiv i upečatljiv način. Biti autentični. Mi ne znamo šta jesmo. Mi smo raznolikost osoba, želja i težnji, koje govore istim ustima i glume na istoj sceni... koju mi nazivamo JA ! …
 
Reči se, ne mogu voleti. Zato razna učenja nisu za mene, ona nemaju čvrstinu, ni mekoću, nemaju boje, ni rubove, niti miris ili ukus, ona sadrže samo reči. Možda je mnoštvo reči to što te sprečava da nađeš mir. Jer su i izbavljenje i vrlina, a i sansara i nirvana, samo puke reči, Govinda. Ne postoji stvar koja je nirvana ... postoji samo reč nirvana.
H. Hese
 
"Urednost je samo neka vrsta siromaštva, i fizičkog i mentalnog. Ali svakako treba se osloboditi znanja, te kuge, pre svega. Moj problem je bio i u tome što nisam imao prirodnih neprijatelja. S druge strane, verovao sam u magiju, bio sam ubedjen da se svi ljudi nesvesno bave crnom magijom i to je bio izvor moje stalne strepnje i nesigurnosti u ljudskom društvu. Smatrao sam da na nivou svesti svi ljudi znaju da treba činiti dobro, medjutim, duboko zatomljeni divljak u svakom pojedincu, u drugome naslućuje samo neprijatelja i konkurenta kome treba što pre smrsiti konce."
Slobodan Tišma "Bernardijeva soba"
 
Ima u meni bunar iz kojega zahvatam. Nije moj, samo ga je meni neko poverio. Katkada je suv, katkada neiscrpan. Ne mogu zadržati nijednu njegovu kapljicu. U ovom bunaru svetluca voda života.
Saslušaću te, ali će biti i onoga što neću dobro primiti. Možda zato što mi nedostaje, ili imam obilnije. Dovoljno je ako sebe prihvatiš. Tako ćemo imati zajedničko ishodište. Svako ima svoju nemoć koja se ne može poreći. Možeš potpuno postojati: ako nema poricanja, ako na sve možeš reći da.
Lajoš Kesegi "Esejistička srča"
 
"Ne mogu da kažem da je ona bila naročito lepa. Kad bih je ugledao posle dugog rastanka, uvek bih se zaprepastio kako je to malo, suvonjavo biće sa zlim očima za mene moglo da predstavlja sve - ljubav, život, smrt, spasenje duše. Ali bilo je dovoljno da ona uhvati moj pogled i sve se menjalo. Najpre bi se u njenim zelenim očima pojavilo nešto nalik na strah i sumnju u to da je voljena. To, da ne postoji nijedan razlog da je volim, bilo je u tom trenutku očigledno, i svaki put bih osetio talas sažaljenja, koji bi prešao u nežnost. A ona je ta osećanja upijala kao sundjer vino, i istog časa u njoj se rascvetavala bolna lepota od koje se gubi razum. Trenutak pre toga, nisam mogao da razumem kako je mogla da me zanese ta, u suštini, nimalo lepa žena, a posle njega - nisam mogao da razumem kako je bilo moguće da makar i na trenutak posumnjam u čarobnu snagu njenog lika."
Viktor Peljevin "Sveta knjiga vukodlaka"
 
"Nije to nostalgija... Više kao osećaj da ima šanse. Možda taj grad i nije umro do kraja."

"Žao mi je što se Srbija odrekla svojih olako, preko noći. I mene su dobili na poklon pa su me abortirali kao krvavo kopile. Francuz nam piše istoriju pod lipom; Englez pod jasenom; a Austrijanac pod Pančićevom omorikom. Čarls Simić, naravno, piše o čudesnoj Džordžiji. Oftalmološka slabost: vidimo na sredinu, nikako blizu i nikako daleko. "

"Gi de Mopasan je imao običaj da stavi mladoga Flobera ispred hrastovog stabla i kaže: „Opisuj ga... vratiću se za nekoliko sati.” Evo, ja se vraćam posle tih nekoliko sati. Kod Srba se sati mere godinama i vekovima. Sve između je vrlo kratko i nije vredno opisivanja. To su Turci znali. Naučili su nas da živimo između dva sevdaha."
Mika Oklopdžić
 
Razmišljanje

Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svatko mi je govorio: Ti se moraš promijeniti. I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio pa koliko god sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen. Jednog mi dana reče on "Ne mijenjaj se! Ostani kakav jesi!" I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te, onakvog kakav jesi. Tako neka bude" Te riječi su zvučale poput glazbe u mojim ušima. "Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te...". I ja sam se otpustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom - ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam u istinu mogao promijeniti, dokle nisam našao nekoga, tko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. "Volim te" "rado te prihvaćam onakvog kakav jesi" kad se nekome reče onda njemu ili njoj čini neobično dobro. Biti voljen bez preduvjeta i pretpostavki omogućuje život pun smisla. Ako se netko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da uopće ne gleda što mi to donosi. Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa ne vrijedite! Dopustite si biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!

Anthony de Mello
 
..."Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.Dobar je covjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio.Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem.Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen.Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju,koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da traži od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali bliži. "

M. Selimovic – "Tvrdava"
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top