Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvijek može usporediti s mačem s dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Ekskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom, blagotvornom, snažnom, okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi, tupi, nerijetko, poneseni zaslijepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi... Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju, bijes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i neljubavna hladnoća oštrice sve više prlja, ipak lijek postoji, ali se pametni lijeće. Oni drugi nastavljajući s povrjeđivanjem, ne primjećuju kako lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlječenja, ne u oštrici, već u iskustvu. Svakom se dogodi.
Slаvišа Pavlović
