bash mi se svidjaju odgovori, zaista, pa nishta novo nemam reci
eto, samo josh malo moj lichni dozivljaj...inache sam jako osjetljiva za upade''na moju teritoriju'', pa iz tog razloga pazim kako upadam na tudju...i naravno ovo je za svakodnevne odnose...a ne ''veze''
KAD TE OSOBA NE PITA ZA MISHLJENJE, A TI HOCES DA SE UPETLJASH:
Ako mislish na sebe, drzi se svog poshtenja i iskrenosti. Ako mislish na drugog, onda budi chovek, pa razmisli da li je za sve shto zelish reci,mozda najbitnije VRIJEME, MJESTO I NACHIN , ako stvarno tom drugom zelish dobro, da moze da te shvati. U kom trenutku njegovog zivota mu govorish, pred kim, i kakvim tonom i koliko stvari znash o svemu tome shto on prezivljava, koliko se dobro poznajete da moze da zna tvoje dobre namjere, chak i ako greshish…onda ce ti sam prici da iskaze svoju muku…ljudska dusha je kao konzerva, treba je znati otvoriti… kad chujesh detalje koje nisi znao, onda razmotri svoju istinu, jer mozda nije sve tako kako mjerish po svom iskustvu. Shta pogled govori:’’Molim te samo cuti i slushaj’’ ili ‘’Zabadaj mi prste u dushu, slobodno kopaj, rovi…kao da ja sve to ne znam i bez tebe…’’ili’’O, Boze, slusham te shta mi prichash, koliko stvari nemash pojma…zelim ti da nikad ne saznash kako je to’’
Ali, meni je nevaspitanje, ponashati se kao nadobudni drkos i zapitkivati i lupati neke svoje istine ljudima koje mislish da znash, a u stvari se igrash…a nemash prava na to igralishte…niti ste bliski, niti cete ikad biti…morate se vidjati zbog posla, rodjaci ste i sl…u tim situacijama vishe cijenim cutanje. A to shto se vidjate ne daje svu slobodu.