To je u redu,ali četnici nisu dobili podršku koju su očekivali pa od ideje četništva kao zaštite Srpskog naroda nije bilo ništa pa su se okrenuli samovolji,samoorganizovanosti da bi prešli nakraju u hajdučiju i osvete i ubistva.Opet kritikujem propagandu komunista da reč četnik znači zlo a partizan dobro.Daleko od toga da su kako naslov glasi četnici bili dobri momci ali ovakva podela na crno i belo je nametnuta i tako se učilo 50 godina.
Kako bi izgledala tema"partizani loši momci" i njihov obračun sa neistomišljenicima.
Četnička čitanka za maturante
Vratite se, vrli čitaoče, u slatke gimnazijske dane: ustanite i odgovorite na tri pitanja koje ovaj užbenik sugeriše nastavnicima na strani 169.
1. "Ocenite ratnu strategiju četnika";
2. "Šta mislite, da li je 1941. srpski narod imao snage da pokrene ustanak?";
3. "Da li je ofanzivna koncepcija KPJ bila opravdana?"
Ako ste u odgovorima pošli od opštepoznatih istorijskih činjenica, možete da sednete: dobili ste keca k'o vrata. Ako ste bistriji od toga, odgovori glase: na pitanje 1. "Mudra"; na pitanje 2. "Nije"; na pitanje 3. "Ne"
piše: Miloš Vasić
("Istorija", za III razred prirodno-matematičkog i IV razred društvenog smera; autori: Kosta Nikolić, Nikola Žutić, Momčilo Pavlović i Zorica Špadijer; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2002.)
Najnoviji udžbenik istorije za gimnaziju solidno je urađen kada je reč o svemu – osim o našoj novijoj istoriji. U tom delu udžbenik je tužno ogledalo mitova i zabluda one nacionalističke desnice koja do dana današnjeg nije razumela zašto je poražena u Drugom svetskom ratu. To je ona kukavna nacionalistička desnica kojoj su svi krivi osim nje same, koja živi od samosažaljenja i od teorija zavere, sve nadajući se da će revizijom istorije dokazati kako je onomad bila u pravu. U tom smislu njeni napori podsećaju na podjednako dirljive napore hrvatske vladajuće nacionalističke elite da Nezavisnu Državu Hrvatsku proglase "dijelom antifašističke koalicije": i jednima i drugima krivi su pobednici u Drugom svetskom ratu; ni jedni ni drugi ne mogu da prebole ishod Drugog svetskog rata, niti su shvatili njegovu suštinu.
KOMUNISTI I SRPSKA ELITA: Drugi svetski rat suočio je čovečanstvo s isključivim (ili-ili) moralnim izborom planetarnih razmera – izborom između apsolutnog zla nacizma i apsolutnog dobra borbe protiv nacizma. Nije tu bilo velike pameti, niti teških dilema: borba protiv nacizma bila je stvar elementarne pristojnosti, lepog vaspitanja i obične pameti. Nije da je ta borba bila anđeoski čista, niti je mogla biti: tu se računala samo efikasnost; u strateškom i taktičkom planiranju činjene su greške, ali i svesna žrtvovanja nevinih jer su moralni izbori često bili teški (masovna tepih bombardovanja, na primer). Ali – tako je u svakom ratu. U današnjem svetu smatra se – skoro bez izuzetaka – da je ishod Drugog svetskog rata bio srećan i da je vredelo boriti se tako kako se borilo. Naknadna pamet, politički motivisana pri tom, tu ne vredi ništa: bili biti pametni kad je trebalo, a ne danas. Bilo bi dobro da je kraljevskoj vladi u izgnanstvu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pošlo za rukom da organizuju i vode uspešni gerilski rat i pokret otpora, da uspešno presecaju nemačke komunikacije, vezuju značajne trupe za svoj teren, nanose neprijatelju ozbiljne gubitke i, uopšte, budu pokret otpora sličan onima u Italiji, Danskoj, Poljskoj, Norveškoj, Francuskoj. Na taj način bili bi sačuvali simpatije i pomoć saveznika, možda bi ih bili uverili da se ipak iskrcaju na Jadranu (što se i dalje čini neverovatnim) i bili bi uračunati u sile pobednice. Ali nije tako bilo; bilo je ovako kako je bilo, pa – prema tome – valja preispitivati sopstvene greške i slabosti, a ne kukati na pokvarenost komunista i velikih sila.
Vratimo se, međutim, ovom udžbeniku. Period Kraljevine Jugoslavije tu se opisuje kao nepovoljan po Srbe, čija je "elita" loše štitila "nacionalne interese sopstvenog naroda". Naime, "Iskušenja kroz koja je srpski narod prolazio između dva svetska rata uslovila su velike ideološke podele i istrošila su nacionalnu ideju. Lutanja i nesnalaženja srpske elite i vladajućih krugova najbolje su iskoristili jugoslovenski komunisti koji su 1941. godinu dočekali sa jasnim idejama i prečišćenim stavovima.". I inače je ratove i krize najbolje dočekivati s jasnim idejama i prečišćenim stavovima, pa bi se valjalo zapitati zašto su baš komunisti to učinili, a ne "srpska elita". Biće da su zato i bili uspešniji.
Period Drugog svetskog rata u ovom udžbeniku je definitivno najgore obrađen, politički pristrasan i uopšte konfuzan. Ukupni utisak je da su autori rešili da iskoriste priliku i da odu u potpunu negativnu krajnost u odnosu na udžbenike istorije iz komunističkog vremena. Kao da su pomislili da im se ta prilika ukazala baš sad, u vreme kad se nacionalistička desnica ohrabrila da ispuzi ispod kamena pod koji se zavukla 5. oktobra i da svoje usluge ponudi jednoj od političkih opcija u Srbiji. Iz ovog udžbenika ispada da se trebalo držati Trojnog pakta; pa, kad smo to već uprskali tim nesrećnim udarom od 27. marta, e, onda je trebalo ćutati i čekati, tajno se organizovati i skupljati oružje za kasniji ustanak, praviti manje sabotaže i širiti lažne vesti među nemačkim vojnicima. "Akcije su morale biti usklađene s razvojem situacije na savezničkim frontovima", kaže se; ukazuje se i na "štetnost preuranjenih dejstava".

)