Da nije bilo govora o idiličnom stanju, svedoči i prva velika oružana pobuna (1950) koju su, zbog prinudnog otkupa, digli seljaci Cazinske krajine predvođeni svojim bivšim partizanskim komandantima. Uporedo s tim, neostvaren petogodišnji plan je završen 1951. godine, da bi potom vlada FNRJ napustila sovjetski tip socijalističke ekonomije i usvojila radničko samoupravljanje (1952).
Da je i novi ekonomski sistem imao ozbiljne manjkavosti svedoče i „popravke“ koje su sprovedene 1961. („Mini reforma“) i 1965. godine („Privredna reforma“). Kako bi smanjila narastajuću i preteću nezaposlenost i deficit tekućeg bilansa (i tako „popravila“ platni bilans), socijalistička Jugoslavija je počev od 1960-ih godina pokrenula projekat organizovanog slanja građana „na privremeni rad“ u razvijene industrijske zemlje Evrope (pretežno u SR Nemačku, ali i u Švedsku, Austriju, Francusku, Italiju, Švajcarsku itd). Već polovinom 1968. godine oko 400 hiljada Jugoslovena radilo je van zemlje. Gledano u relativnom odnosu, 1960-ih je od deviznih doznaka „pokrivano“ oko 50 procenata deficita trgovinskog bilansa zemlje. (Dopisaćemo ovde jedan zanimljiv podatak koji je naveo publicista Pero Simić u emisiji „Svedok“ RTS-a od 19. maja 2010. godine – već 1972. godine 65 procenata ratnog sastava JNA nalazilo se na „privremenom radu u inostranstvu“).