Mogu ja, mogu ja ?!
Nije to nikakva mudrost, čak je vrlo jednostavno.
Potreno je za salamuru: plastično bure, meso i so. Ja preferiram morsku so.
Punu šaku soli baciš na komad mesa i onda trljaš i utrljavaš da se što više upije. Najviše se mora soliti oko kostiju, ako su u pitanju rebarca ili butić s koskom. Tu prosto treba nagurati što više soli. Usoljen komad ubaciš u burence i soliš sledeće parče. Kad se usoli sva potrebna količina mesa pritisne se sa nečim teškim odozgo, prekrije nekom krpom i samo poklopi poklopcem. Sledećeg dana se proverava stanje. Salamura mora prekriti meso po vrhu. Ako je slučajno nema dovoljno slobodno dodati čašu-dve hladne vode i prekriti. Posle 4,5 dana meso se vadi iz posude i obrnutim redom vraća u bure. Salamura,ona tečnost, se pretače kao kod kupusa. Komadi koji su bili gore sad idu na dnu bureta, a ono što je bilo dole,sad ide gore na vrh i prelije sa salamurom. Opet se pritisne s nečim i tako stoji sledećih 4,5 dana kada se ceo postupak ponavlja. Penu sa salamure skinem. Najbolje je da meso u salamuri stoji 21 dan, mada sam ja jednom držala ceo mesec i meso je bilo neuporedivo ukusnije.
Kad dodje vreme da se meso dimi, komade mesa prvo ocedim dan,dva, pa tek onda ide na dim. Od svih varijanti dimljenja ubedljivo mi je najbolji onaj starinski od 14 dana, jedan dan dimljenje, jedan dan provetravanje.
Inače, Proka je u pravu . Najbitnija je salamura a dim je tu da mesu da samo onaj omamljujući šmek. Setite se da dalmatinski i njeguški pršut ne idu na dim nego samo na burin i zato su tako meki. I slasni.