ČOVEKOVA PRIRODA
Reč priroda (dhammatā ili pakati) ima nekoliko značenja, ali se može koristiti i u značenju osnovnog kvaliteta neke stvari. Reč "priroda" je zapravo nastala prevođenjem latinske reči natus, što znači "rođen", te u izrazu "čovekova priroda" označava urođeni ili unutrašnji karakter ljudskih bića. Religijski mislioci i filozofi odavno su razmišljali o pitanju je li čovek po svojoj prirodi dobar ili zao. Konfučije je podrazumevao da su ljudi u osnovi dobri, Mencije je tu ideju učinio eksplicitnom u svom učenju i od tada pa nadalje je ona postala jedna od osnovnih postavki konfučijanizma. Hrišćansko učenje o praroditeljskom grehu tvrdi da se ljudi rađaju grešni i skloni zlu, da su nasledili greh od Adama i Eve. Teolozi poput Lutera i Kalvina su iz ovoga izveli zaključak da ljudi nisu u sposobni za dobro i da bivaju spaseni jedino milošću i milosrđem Božijim.
Buda nikada nije direktno govorio o tome jesu li ljudi u suštini dobri ili zli. Međutim, govorio je da posedujemo sposobnost da činimo dobro i podrazumevao je da smo, u povoljnim okolnostima, skloniji dobru. Tako je rekao: "Činite dobro! Ono može biti učinjeno. Kada bi to bilo nemoguće, ja vas ne bih podsticao da ga činite. Ali upravo zato što jeste moguće, kažem vam: 'Činite dobro'!" (A.I,58). Milindapaṇha kaže da, usled prirodne sklonosti da činimo ono što će nas učiniti srećnim, uvek gravitiramo ka dobrome. "Kralj upita: 'Poštovani Nāgasena, čega je više, dobrog ili zla?” “Dobro preovlađuje, a ne zlo.” “A zašto je to tako?” “Gospodine, onaj ko učini zlo se zbog toga kaje i zato izbegava zlo. Ali onaj ko čini dobro se zbog toga ne kaje; lišen kajanja, on je zadovoljan, iz zadovoljstva dolazi radost, a kad je zadovoljno telo je smireno, kad nam je telo mirno mi smo srećni, srećan um postaje koncentrisan, a onaj ko je koncentrisan vidi stvari kakve zaista jesu. Zato je dobro to koje preovlađuje" (Mil.84).
Kasniji mahāyāna mislioci razvili su učenje o Budnoj prirodi, ideju da svi ljudi, zapravo sva bića, imaju istu prirodu kao i Buda i otuda su sami po sebi dobri. Ratnagotravibhāga koristi upečatljivu parabolu da objasni Budinu prirodu kao imanentnu svakome, te da je samo treba razviti. Neki lopov provalio je u kuću i ukrao vrlo vredan dragi kamen. Dok se iskradao, probudi se vlasnik kuće, ugleda lopova i jurnu za njim. Dok je bežao ulicama, lopov ugleda na pločniku nekog prosjaka kako spava, te mu tutnu onaj kamen u džep, kako ga ne bi našli kod njega u slučaju da ga uhvate. Naime, nadao se da će kasnije uspeti da nađe tog prosjaka i dobije svoj plen natrag. Sledeće jutro prosjak se probudio i nastavio svoj život gladovanja, neispunjenih želja i nezadovoljstva. A onda jednoga dana gurnu slučajno ruku u džep u kojem ionako nikada ništa nije bilo i pronađe, na svoje veliko čuđenje, dragi kamen. I istog trenutka shvati da je sve vreme bio neverovatno bogat, samo što ni sam nije znao.
Ideja suštinske dobrote ljudske prirode imala je veliki uticaj i na pravne dokumente u budističkim zemljama. Drugi član čuvenog Ustava princa Shotokua od sedamnaest tačaka glasi: "Iskreno poštuj Tri dragulja (tj. Budu, Dhammu i Sanghu). To troje čine najviši ideal za sva ljudska bića i osnovni su temelj svakog naroda. Vrlo malo ljudi je zaista zlo. Ako ih samo podučimo šta je dobro, a šta loše, velika većina ljudi će se i ponašati u skladu sa tim."
