BRUTALNO MALTRETIRANJE U KLADIONICI

šta je poneta teme?

Poenta teme je kako sudstvo radi svoj posao, :)

- - - - - - - - - -

Sve u svemu nasilje treba strogo kaznjavati

Pod Mac Bato, :)

- - - - - - - - - -

Steta sto je imao gresku u mozgu.

Slaba genetika.

U porodici samoubice cesto ima jos samoubica, sto znaci da je zelja za samoubistvom na neki nacin nasledna, da se nosi u sebi gen za to.

Ja se recimo APSOLUTNO NIKAD ne bih ubio.

Ne bih rekao da se gen prenosi, niti da postoji, po tvom rezonu ubice se radjaju kao buduce ubice.

- - - - - - - - - -

šta se tebi desilo, pa tako pišeš:neutral:

:hahaha:
 
Genetski uglavno na žalost neko dobije bolest (rak)

Dete, PREDISPOZICIJE za nesto se prenose genetski....

Zato deca u necemu sto cine lice na roditelje. (ako neki roditelj lepo peva - i dete ce u najvecem broju slucajeva lepo pevati, ako je neki roditelj dobar iz matematike i dete ce u vecini slucajeva biti dobro iz matematike i td...)

To se uci na prvoj godini studija iz psihoilogije i genetike.
 
Našao sam se jednom u sličnoj situaciji. Nije bilo fizičkog obračuna, ali je bilo užasno psihičko maltretiranje.
Čovek koga poznajem, problematičan kako se to obično kaže, se obrušio na mene zbog neke jedne jedine rečenice.
Izvređao me je žestoko, galamio i pretio šamaranjem, lomljenjem nosa, razbijanjem usta... i to je sve trajalo par minuta. Slično kao na ovom snimku, sve se odigrava u jednom lokalu. On na trenutak odlazi u WC i ja istog trenutka izlazim napolje i odlazim.

Da pojasnim, čoveka znam iz neke prošlosti od pre 20ak godina, jedan od gradskih "mangupa", nikada ranije ja nikakav problem sa njim, za sve što je inače pogrešno uradio odležao je zatvor...okidač je bio to što nisam hteo da prihvatim neku ponudu za auto od nekog njegovog druga, nešto kao da doplatim za taj neki auto (koji je nešto preko veze uvezen, sa nekim kucanim brojem i invalidskom dozvolom...). Posle njegovog 15to minutnog ubeđivanja rekao sam bukvalno ovako: "Čoveče, ne bih uzeo taj auto ni da on meni doplati."
Eksplozija. Ne znaš šta te je snašlo. Znaš da ima kod sebe i pištolj i nož i drogu u sebi i vidiš da je zapenio. Par ljudi, poznanika, sede okolo i niko da mrdne.

Od tada je prošlo nekih 7 - 8 godina mislim, tako nešto. Još uvek sam na oprezu od njega, iako sam ga sretao i pričao sa njim nakon tog događaja o drugim stvarima i u drugim okolnostima i baš ničim nije odavao da ima nešto protiv mene. Nikad ga nisam pitao zašto je onako reagovao. A i zašto bih?
Oni imaju svoj svet, a država ih toleriše. Nasilje je u našem društvu prihvatljiv obrazac ponašanja i to se kod nas još dugo neće promeniti (barem ne sa ovako kilavim pravosuđem).

Nisam se uplašio, ali bio sam paralisan tada. Samo sam čekao da prođe to sranie, slično kao kad te uhvati pljusak ili grad i gledaš gde da se skloniš.
Nemaš koga da zoveš u pomoć, nema leka. Ili da se skloniš ili da pređeš crtu i preseliš se na njihovu stranu.

Ovo sa snimka je tipičan primer rutinskog pomračenja kod zaštićenih siledžija. Zli ludaci nam se šetaju ulicama i samo zakon verovatnoće nas razdvaja od eksplozije. Manja, veća, veća, manja, veća, manja, manja...
 

Back
Top