najteža je prva godina.
ubedljivo.
ne zbog nauke kao nauke, već zbog, u prvom redu, nezrelosti (bila, videla, ne bih se vraćala), od koje mi sve, ma koliko odrasli bili, bolujemo.
dve godine i sedam ozbiljnih ispita kasnije, sa prvim obavezama nas, kao lekara, stvari izgledaju potpuno drugačije.
nema pijančenja radnim danom.
nema zajebavanja i blejanja do kasno u noć, kući se vraća poslednjim dnevnim busom.
u krevet pre 12, iz kreveta u 7.
predavanja, vežbe, spavanje 1h, učenje, eventualno kafa kasno popodne.
i niko nije nezadovoljan, naprotiv.
svi smo srećni što naše obaveze konačno podrazumevaju ono za šta se sve ovo vreme pripremamo - za rad sa bolesnim ljudima, za rad sa bolešću kao takvom, za učenje o tome kako pomoći nekome.
konačno smo shvatili da se onako, kako smo se prve dve godine provukli, ne može dalje.
tek kada dobiješ svog prvog pacijenta, stvari počnu da izgledaju ozbiljno. dotad je sve "studiranje", tada počinje "posao".
zato je sve pametno i smišljeno, čekaju da malo odrastemo, da bismo mogli da budemo odgovorni.
pozdrav kolegama, nadam se da će vas zadesiti moja sreća - da shvatite da je medicina upravo ono što ste želeli.