breskvica71
Početnik
- Poruka
- 13
U firmi gde radim zaposljavamo osobe sa posebnim potrebama, pre svega u mentalnom smislu. E, pa tu je i jedna Mira, zlatne duse i sva predana Bogu, onako kako samo takvi, "jurodivi" mogu, cisto i neposredno. Ja se po kanonima SPC ne mogu nikako svrstati u "dobre vernike/Srbe", previse je tu kod mene tolerancije prema svemu i svacemu, ali sam se od toga davno oprostila. Vera je intimna stvar, i preferiram neposrednu komunikaciju. Molim se redovno, postim redovno, jer su to cinovi kojima se radujem. I tako, sedimo mi i nesto pricamo, a kolege me nutkaju kolacima - nekome je rodjendan, a ja odbijam po stoti put, necu da kazem da postim, jer ne volim da moj post bude tema, ali na kraju kazem. Mira tu skoci, izljubi me, a onda me ispitivacki pogleda i upita strogo: "A jel se pricescujes?". A ja, ne zeleci da se upustam sa njom u raspravu, odgovorih sa "Da." Slagala sam je, nisam se pricestila 20 godina. Izgubi se ona negde, kad, zove me: "Dodji, imam nesto da ti dam." Drzi u ruci neki papiric, a na njemu, nevestim, decjim rukopisom molitva Bogorodici posvecena meni. Nosim je sa sobom, i ici cu da se pricestim za Bozic. Zbog Mire.