Бокељско лето

ТИ СИ МИ...- Виолета Милићевић

Ти си ми јутро: свићеш у мени,
са новом зором свакога дана.
Кад зора сване, њен ми је додир
Нежан ко додир твојих усана.

А кад у подне упече звезда,
И ватру проспе на све врхунце,
Тај жар у мом се срцу распламса
И једно схватим: ти моје си сунце.

И већ се поноћ полако ближи,
Тама се увлачи у моје поре…
Ја склапам очи и свитање слутим
Још једне нове, прекрасне зоре.

И ти тад сањиво отвараш очи,
а ниси свестан да свим својим бићем
Чезнем да и ја једнога дана
У теби спавам, будим се, свићем.

И моје срце - калеидоскоп
Изнова ствара сву ту лепоту:
Ти јутро си, подне, вече и поноћ,
Једина извесност у мом животу.

И цео свет, та шарена лажа,
само је одсјај лепоте твоје.
Знам: ти си ми јутро, подне и вече,
Љубави моја, и све моје…

164733298840258923_BJCyXkeM_f.jpg
 
METAFIZIKA SUMRAKA

Prekasno je da ičemu učim srce.
Naizust znam azbuku patnje.
Proveravam uživo.
Vreme je stalo. Kakvo blaženstvo je u proticanju?!
Stvarnost podseća na umoljčan džemper -
Ovo su stihovi.
Život ipak šepa, poput kakve uboge devojke
Koja bi da se dobro uda
Iako u srcu nosi ožiljke uspomena -
Životopis vatre i vode.
To su te zaludne i bolne zalihe
Sa kojima se polazi na dug i neizvestan put
Koji je naša lična otadžbina,
Na koju svačija noga stupa kao čizma.
Od Kaina starija je svaka patnja,
Pa i ova koja je kao rođaka iz daleka
Došla na tri dana, a ostala,
Raskomotila se, zauzela svaki kutak.
O odlasku ni da bekne!
Vreme čuda je za nama.
Vreme građenja kula,
Rajskih i ovozemaljskih vrtova
Iz čitanki i stihova.
Tzv. grčka sreća čeka nas
Tamo gde nikada nećemo stići.
Zato napoj cveće i srce
Iz istog krčaga, ako ikako možeš.
Vreme ne presahnjuje,
Niti ubrzava korak, kako vele.
Vreme guta sopstvene slike kao sopstvenu decu.

Radmila Lazić
 
Čudno li me slobodi ovo
čudnije li veza.

buknem u tebi, vreo se ulivam,
jeza je ovo, oh, jeza.

I trag putanjama tvoj,
pa me pali.

A čudno zastrepi srce,
a studim.

Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?

Jer i pepeo će vetri razneti,
a nema razrešenja.

Tonu bez potonuća,
bez dna u nalaženju,
bez dna se izgube stvorenja.

I tragom kuda sagoreli
sve bolnija su obnaženja.

Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.

Ljubeći šta li to ubijam,
šta li budim?

Trag - Momčilo Nastasijević

22940279322759947_6QbvtJsy_f.jpg
 
Reči za uspavanku

Hteo bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Hteo bih u kući da jedini znam:
noć beše hladna i zla.
I hteo bih da se slušanju dam,
slušanju tebe, sveta, tla.
Dozive kroz noć salje sat,
vreme se providi do dna.
Još: dole po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nežno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta.

Rajner Marija Rilke
 
ZAPIS O ČUDU

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela,
I ja netom selim u sjećanje taj pokret,
I već ne vidim kako rukom sklanjaš kosu sa čela,
Nego se sjećam tog pokreta, sjećam se:
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na stolu
Pred nama: »Napolju je oluja«, i nešto što nisam ja, ali u čemu me ima,
Itekato, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam, kako te čujem,
Kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
Sjećam se večeri i glasa što govori »Napolju je oluja«.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
Kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
Već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim govoriš »Napolju je oluja«,
Glasa kojeg se sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš,
Poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.

Abdulah Sidran
 
Nije sigurna gde se izgubio.
Sada ga čeka.
Ponekad se trgne i pita samu sebe,
da li ga je ikada imala.
Poklonio joj je samo tupu
zvonjavu koraka koji se vrate i
kao kandže pokušavaju sve vreme da poderu realnost.

Ona ga uporno traži u obliku Zvezde
koja će obasjati njenu budućnost.
Kada je tužna sarkastično se smeje,
besno trči po lavirintu svojih misli
i na kraju pada i tu ostaje da spava.

Ona sanja, po navici, da pregazi vreme.

Ona se nada.
Ona se nada.
Ona se iskreno nada da će ona ista, tupa
zvonjava koraka najaviti njegov dolazak.

Ona želi.
Ona želi.
Ona iskreno želi da vidi njegov izraz lica, iznanađen,
baš onako kao kada se dete susreće sa igračkom koju
je odavno izgubilo.

Ona voli.
Ona voli.
Ona iskreno voli sve sto podeseća na njega,
njegov glas… Čuje ga, ne, ne sanja, ona ga čuje.
Kaže joj: ,,Probudi se, probudi se, spavalice, zakasnićemo. Zašto me tako bledo gledaš? Nešto si ružno sanjala?”

Ona se plaši.
Ona se plaši.
Ona se na tren uplašila da ga je izgubila,
na tren je samo zaboravila da ono što se
iskreno voli nikada se ne može izgubiti,
ni posedovati. Može se samo nositi
unutra, u kutiji svojih osećanja, skrivati
i braniti ga od mržnje.

Jovana Savić - Ona sanja

79868593362668006_kYIGAjDT_f.jpg
 
NE SMEM DA ZAVRŠIM OVU PESMU

Oblak ne propušta kišu,
oblak ne propušta zrake sunčeve,
svet se ne menja, rekla si.
Al, pogledaj, još jednom,
moje oči zapaljene,
jesam li to pred tobom,
jesi li ti to preda mnom?

Gledam svet
koji se ne menja, rekla si.

Gledam plod nevidljivi
i mislim na koren.
Gledam stabla, severna i južna,
i mislim na zemlju
koja mi se sve više
osipa pod nogama.

Gledam prah na stolu
i prah u knjizi
i prah na mojim prstima.

Gledam slova kako se rasipaju
iz redova.

Ne smem da završim
pesmu o jutru,
ne smem da završim
pesmu o zalasku sunca,
jer će se tog trenutka, bojim se,
završiti i život moj,
a ti ćeš biti daleko.

Dušan Rakatić
 
Ponekad se igras prijateljstva
I odes od mene toliko daleko
Nijedan bozanski kurir moga srca
Ne bi te dostigao kud god krenes
Zadrzavas svoj usamljeni stav ratnika
Iz prastarih vremena ponekad
Ti medjutim sanjas kroz prste
U meni ti nikada
Se ne gubis za ludoscu
Svakom zudis i prisvajas njen plast
- u trenutku dok se smejes
Postajem tvoj glas
Ponekad poverujem u nepostojece a
Ponekad niotkuda spas...

O nestalnosti - Nina Zivancevic


37436240623361398_f5tdeZ2z_f.jpg
 
STARINSKI REFREN

Ljubav je neka lepa stvar,
ode, izgubi se, pa se opet vrati,
bila je čovek, bila je žena,
bila je neka mirna ulica
sa pesmom cvrčka i oleandrom u cvetu
bila je slika, bila je znak, bila je predznak
i ćarlijanje vetra po snegu
ljubav je neka lepa stvar,
ode, izgubi se pa se opet vrati.

Bila je jezik, bila je ponos i nos
i kap krvi na jastuku, bila je plamen,
bila je znamen, lešinar i neka lepša
životinja, bila je moja, bila je tvoja,
bila je svačija i ničija princeza,
nadasve naša neka lepa stvar
koja ode, izgubi se pa se opet vrati.

Rekoše mi:
„Ti uvek pričaš o ljubavi.“
Rekoše mi:
„Ti uvek pišeš o ljubavi.“
A ja kažem:
„Kako ih nije sramota!
I o čemu drugom
da piše pesnik razmažen tvrdnjom
da je njegov čitav svet?“

Nina Živančević
 
Ne vjeruj da ja odlazim - Zeljko Krznaric


Ne vjeruj da ja odlazim
jer nemoguce je ostaviti taj krevet
u kojem smo smislili najljepse price
nemoguce je da me taj vjetar
odnese nekud
u neku ravnicu punu snijega
jer tko ce tako njezno
tvoje celo poljubiti
kome bi na pamet padale
takve lude stvari
da se zenimo svake noci
da ponekad pobjegnemo
ne vjeruj
gledaj
tu su jos moje cigarete
moj kaput
i moje srce
ja sam jos uvijek tako tvoj
da nemam vremena ni za sebe.

156711262003504495_9u1Je9zL_f.jpg
 
ODAKLE MENI

Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu

Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?


M. Marinović
 
O zasto

O zasto smo se, zasto smo se sreli
Na mrtvoj stazi opora venjenja,
Nad mutnim nebom madjijskog jesenja?
O, zasto smo se pogledali, je li?

O zasto se nismo mimoisli, draga,
Ko dve ladje na sred okeana,
Sto crnih jedara, a s dva mrtva kana,
Plove i minu u magli bez traga...

Veljko Petrovic

69313281736013971_KeWXalk7_f.jpg
 
Ljubavnik priča o ruži u svom srcu

Sve slomljene, nezgrapne stvari, predmeti
trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta, ta škripa
kola što smeta,
i teški korak orača što gaca po zimskoj
bari,
tvoj lik mi vređaju koji k'o ruža sred
srca mog cveta.

Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova usred
leta,
da zemlja i nebo i voda - k'o zlatan
kovčeg se žari
za moj san o tvom liku koji k'o ruža sred
srca mog cveta.

V. B. Jejts
 
Smijesiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome zivotu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sacuvati ponos, onaj sto preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otici, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad vec nista nemas, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodusna lica skriti svoju bol,
zauvijek otici tiho kao sjena.

I usnama treba reci da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mrznje u tebi da gnjiju,
te posljednje rijeci onih koji ljube.

Treba znati mirno otici na kraju,
usutkati srce sto vec umrlo je,
sacuvati obraz ko neki sto znaju,
dok jos nije pao. Trebalo je znati,

suvise te volim,
ja to nisam znao.



Charles Aznavour - TREBA ZNATI..

79868593362504877_03nVs1Ys_f.jpg
 
SONET

Pozdravljam te, pukotino divotna,
Što međ' slabinama njenim blistaš vazda;
Nek je blagoslovena ta blaga brazda
Koja mi vraća zadovoljstva životna.

Blagodareć' tebi nestade bez traga
Strelac što mi život smuti svojom moći;
Imajuć te samo četir' kratke noći
Osećam u sebi da mi slabi snaga.

O, rupice-umilnice, dlakavice,
Mekobruca kudravice, maljavice,
Što po želji krotiš bundžije najveće,

Znaj, svi bi pesnici s osećanjem časti
Morali pred tobom na kolena pasti
Držeći u ruci zapaljene sveće!

Pjer de Ronsard
 
KIŠNA VIZIJA


Gledao sam kako pod teretom kiše
Uspevaš da lebdiš na srebrnoj travi
Pružala si ruke sve više i više
Jahala si konja preplanula, naga
Nebo se nad glavom bezobrazno plavi
Priroda ti sama otvara sva blaga
Zoveš me da budem na oltaru prvi
Koga ćeš da jašeš iz ženskoga hira
Da l’ si stvarno žena amazonske krvi
Il’ si zalutlala iz vremenskog vira.

Kosa ti je mokra, slepljena uz telo
A kapljice kiše niz kameno lice
Gorelo ti telo ognjem uzavrelo
Silaziš sa konja, bacaš me na travu
U prepone snažno biješ nemilice
Razdireš utrobu, prodireš u glavu
Prosipam se bolno, ti nadmoćno stojiš
Okrećeš mi leđa, ka konju si pošla
Što te više gledam sve manje postojiš
Vraćaš se u vreme iz kojeg si došla.

 
Hajde da se sretnemo ponekad.
Iako se nikada nismo sreli…
…Hajde da pronadjemo hlad,
Gde bismo zaljubljeni seli…

Mozda bi te voleo prejako,
Kad bih te samo sreo…
… ali ti mozes biti svako,
Ili samo jedna koju sam hteo.

Hajde, da prodjes pored mene.
Iako ne znam nista o tebi…
… Granice su moje pomerene,
Ka tebi, o tebi; kako I ne bi.

Mozda smo se I sreli ranije.
Iako to nismo ni znali…
…Mozda, te sudbina sakrije,
Da se ne bi upoznali?

Hajde da se sretnemo mladi.
Zanosa naseg nek bljesne trag…
…vreme nam vise ne kradi,
Dovoljno nam ga ukrade vrag!!!

Vladimir Petrovic

101119954104129024_VoUPFNWF_f.jpg
 
Uteha

Misao se gubi, nestaje i tone
u dolini plača, gde se nada kupa,
gde stradanja žive, gde se suze rone
i gde točak patnji klopara i lupa.

I dok miso spava, klonula, u miru,
izvija se ljubav na krilima noći,
i sa sobom nosi razlupanu liru,
i kreće se, čebdi po mojoj samoći.

Kao eho sreće, bez šuma i glasa,
preko tajnih snova visinama stremi,
kao zora nebom zračno se talasa,
kao veče u noć gubi se i nemi.

I trag joj ostaje, i slika se stvara:
Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,
pogled koji priča, teši, razgovara,
pojima i voli i gleda duboko.

Ja osećam dušu i svoju i njenu:
Obe, večne, stoje na jednom osmehu,
na jednom prostoru, u dalekom vremenu,
koje katkad stupa i šapće utehu

Vladislav Petković Dis
 
Ti i ja -Gustav Krklec

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema medju nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, k'o jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!

Lovers_hug1.jpg
 
Umesto molitve za daleku - Vito Nikolic


Ponekad,davna,sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.

Gdje li si nocas,ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili jos uvijek,ko nekad,
lutas ponocnim Beogradom.

Da li jos trazis onog cudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si trazila uzaludno
i one noci kad smo se sreli.

Trazi,samo trazi,tragaj,
on ipak jednom mora doci
iz tvojih lijpih snova,draga,
u tvoje nimalo lijepe noci.

Kao sto dodju ove pjesme
iz divnih suma nepoznatih
pravo u nase ruzne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.

153615037259950369_auglzR6V_f.jpg
 
NEĆEMO VIŠE TAKO KASNO

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al' brzo dan stić' zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

Džordž Gordon Bajron
 
Rodila sam se u postelji punoj bisera,
sa jutrom u kosi i suncem u dusi.
Bog je stapao krv i meso,
sakrio je toplinu u mojim grudima
da bi je ti osetio,
osvoio moje oci,i ulio mi zrak vedrine,
da bi samo za tebe bile iskrene.
Priroda je vajala moje usne
da bi ih ti ljubio,
poklonio neznost mojim rukama
da bi samo tebe grlile.
Bog je srcu iz raja nasao mesto
u mojim grudima da bi ga ti uzeo,
da bi tebe volela,
mene je priroda za tebe vajala,
jer ja sam se zbog tebe rodila.

25612.jpg
 
HOĆU

Hoću da te ljubim, da prođe
sve loše, što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli Mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
poseko snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti mila ikad, ikad zadali!
Da te čuvam, od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali!

Ratko Petrović
 

Back
Top