NEPOPULARNA PRIČA
Konačno rešenje bogumilskog pitanja
Greh je svaki čin izvan ljubavi vama nepoznate.
Ko su bili bogumili?
Jeretici.
Grešnici.
Kao i svi.
&
Indonežani verovatno ne znaju da je Rastko Nemanjić bio vrlo inteligentan i praktičan čovek iz vladarske dinastije Nemanjića, koja je vladala Srbijom u ranom srednjem veku.
Prema sačuvanim istorijskim dokumentima i nekim tumačenjima, indirektna komandna odgovornost za ono što se modernim rečnikom zove genocid bogumila ili, prema drugim tumačenjima, slava za tu opsežnu i, moglo bi se reći, državotvornu akciju pripada baš Rastku Nemanjiću, koji je bio i utemeljivač Srpske pravoslavne crkve i kao takav poznat pod imenom Sveti Sava.
U jednom možda malo emotivnom i samim tim nedovoljno opreznom eseju, pisanom uoči Drugog svetskog rata, Rastko Nemanjić je ne baš osnovano, a to znači neosnovano, upoređen sa „vrlim nemačkim mužem“ Adolfom Hitlerom, za koga su Indonežani sigurno čuli, a ono što im je pisac tog emotivnog eseja video kao zajedničku crtu bila je ta opsežna, gotovo strasna akcija, u slučaju Rastka, uperena protiv bogumilske, a u slučaju Adolfa protiv jedne druge pošasti.
Pisac tog poletnog eseja bio je visoki sveštenik crkve koju je osnovao Rastko Nemanjić. Inače, potonje kanonizovan za njenog sveca.
Pa šta? Svakome se desi da pogreši.
Svako može i da se pokaje.
Zar se nije i sam Bog pokajao uoči potopa, što je uopšte stvorio ljude? Pa ipak ih nije sve podavio. Produžio im je postojanje.
Valjda u nadi da će kad tad postati mili, Bogu mili.
Bogovska nada.
&
Ali, stavite se vi u položaj visokog, tačnije najvišeg sveštenika novonastajuće hrišćanske crkve. U položaj Rastka Nemanjića.
Bog je bog. Ćaskanje je ćaskanje. A Crkva je institucija koja se ne može istovremeno i graditi i razgrađivati.
Ili se gradi ili se ne gradi.
A kad se već gradi, onda se gradi ne kako bi ko hteo, nego kako može da se gradi, da bi bila uvažena institucija, a ne debatni klub; Hajd park za slobodno-brbljajuće. Gde će svako tvrditi da je baš on čuvar i sprovodilac izvornog učenja, u konkretnom slučaju pravi ili izvorni hrišćanin.
Kao da je to bitno.
&
Zvanično to nisu bila politeistička vremena, pa da se možeš otvoreno služiti idolopoklonstvom, tome odgovarajućim ritualima i izvornim učenjem koje sve to podržava. Lako bi to bilo.
Ali, napravi ti crkvu na učenju koje tvrdi da od crkve neće ostati kamen na kamenu. Koje ni Boga, a kamoli nekog njegovog službenika, pa ni sina ne vidi kao pogodne za bilo kakvo idolopokloničko predstavljanje. Koje sugeriše da je jedino pravo mesto za božji hram srce kojim vlada ljubav.
Što bi uopšte podizao vidljivu crkvu, ako ćeš se držati takvog izvornog učenja?
Ali kad ti vidljiva crkva ipak treba, šta ćeš nego je graditi, ako ne baš uprkos, a ono mimo izvornog učenja. Onako, postrance.
Druge ti nema.
Kao što nije bilo ni Rastku Nemanjiću.
Niti bi bilo ma kome drugom da je bio na njegovom mestu i u njegovoj ulozi.
Bez vidljive crkve ne bi bilo čvrste države.
Možda ni danas. A kamoli u ono vreme.
Narod se mora uhvatiti za nešto opipljivo. Diviti se monumentalnim građevinama. Klanjati se vidljivom. Biti okupljen i držan ne samo fizičkom, vojnom, nego i duhovnom, religioznom silom.
A ta sila, taj duh ne sme biti rasut, digresivan, lepršav, bespravilan, nerazumljiv. Nego jasan, tvrd, repetitivan, pravilan. Inače, ništa od građevine, ništa od institucije. Raspršiće se.
I šta će ostati? Anarhija? Neinstitucionalnost. Nedržavnost. Haos?
&
Biće da je baš tako Rastko doživljavao bogumile: kao vaninstitucionalne inspiratore haosa, antidržavne elemente i to baš u začecima konačnog formiranja čvrste države; remetilački faktor, nemir, neizvesnost, nešto što ne bi smelo da postoji, nešto što neće da se uklopi.
Pa već i taj naziv: bogumili!
Bogu mili.
Kakva drskost. Nadmenost. Provokativna, samoproklamovana ekskluzivnost.
I to njihovo bezobzirno pozivanje na izvorno učenje, bezikonstvo, bezsveštenstvo, jednakost u hristu, nepompeznost.
I taj njihov vođa. Sa prepoganim jezikom.
Koji mu je, naravno, skraćen, tačnije: odsečen.
Pa šta ako je načelno i bio u pravu? To mu nije davalo pravo da se ponaša kao da je nebitno gde je.
Tako se možda može živeti na nebu: u jednakosti, necrkvenosti, nevladarstvu, bez države.
Na zemlji se tako ne živi. Na zemlji caru ide carevo, crkvi crkveno, bogatašu bogataševo, siromahu siromahovo.
Zemlja je tvrda. A nebo visoko. Nedosežno. Nepoznato. Svo od pretpostavki i svakojake vere. Nerazumljivo.
&
Narod razume silu. Vidljivu. Tvrdu. Jasnu. Koja ljude deli on american way, na: good boys & bed boys. A merilo po kojem se vrši raspodela postavlja vrh. A vrh je moćan, u posedu sile, carske ili demokratske, svejedno.
Narod silu i voli i mrzi. Ali se ne odvaja od nje. Kao ljubomorni muž od sumnjive žene.
Bogumili su bili bed boys.
Nisu se uklapali u trend formiranja čvrste države i iste takve crkve, u duh vremena. Bili su anahroni. Neprimereni i neprilagođeni uobičajenim potrebama.Kao ranohrišćansko zajedništvo, koje nije opstalo. Kao hipi pokret, koji se rasplinuo i nestao.Kao komunizam, koji je propao.
A ni bogumili se nisu držali izvornog učenja. Bar ne bez ostatka.
Nisu se, na primer, držali jedne od izvornih preporuka da im, ako zaista hoće da budu Hristovi sledbenici, bude mrsko da se vezuju za oca, mater, ženu, decu, braću, sestre i drugu nepomenutu rodbinu.
A da se držiš svega, a samo jedne stavke ili stavkice ne, nisi potpun izvršilac ili sledbenik izvornog. Pa makar se to tvoje odstupanje merilo promilima ili i manjom merom. Šta vredi? Isti si kao i oni koji su od izvora odstupili bezmalo pa sasvim.
Lako može biti da je potpuno odstupanje i bolje ili plodonosnije od nepotpunog pristupanja.
&
Ko su, dakle, bili bogumili?
Jeretici.
Grešnici.
Kao i svi.
Taj, govoreno modernim rečnikom, religiozni pokret nastao u ranom srednjem veku, pretežno na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, dakle u najbližem susedstvu današnje Srbije, činili su ljudi koji su govorili sličnim ili i istim jezikom kao i Rastko Nemanjić i onoliki od kojih je on, zajedno sa braćom i drugim sličnomišljenicima, pravio naciju, koja danas nosi ime Srbi, i prateću nacionalnu državu, sa monarhističkim uređenjem, i crkvu nekatoličkog, odnosno ortodoksnog ili pravoslavnog smera.
Bogumilstvo nije opstalo.
Ortodoksna crkva jeste. Kao i katolička. I protestantska. I muslimanska. Judejska. Budistička.
Nijedna od njih nije napravila bogumilsku grešku.
Svoj nastanak, razvoj i opstanak besumnje ne duguju opredeljenju da se potpuno ili bar u velikoj meri drže izvornih učenja.
N.N.