INTERVJU Bešlin: Iz diktature se ne izlazi civilizovano, potrebno je da izbori budu što pre
"Misle da će pojačanom represijom, koja poprima oblike državnog terora, ugušiti protestni pokret studenata i građana, a u stvari ga time samo jačaju, motivišu i homogenizuju"
Jednom pokrenuto nasilje je kao duh iz boce, ne možete ga vratiti kada zamislite. Režim Aleksandra Vučića je pokrenuo spiralu nasilja, a kada će ona biti zaustavljena, to neće zavisiti od njih. Ušli smo u vrlo opasnu fazu kada društvene i političke protivrečnosti i polarizacija moraju da se rešavaju institucionalno i na izborima, ocenjuje za Nova.rs istoričar Milivoj Bešlin. On upozorava da je vlast svojim postupcima smanjila mogućnost demokratskog i institucionalnog raspleta krize, kao i da se, na žalost, iz diktatura ne izlazi civilizovano i da to uvek ima cenu.
Bešlin u intervju za Nova.rs ističe da je važno da se insistira na fer izborima kao putu za izlazak iz krize, ali da je za promene potreban i pritisak vaninstitucionalnog delovanja. Poredi sadašnji studentski bunt sa protestom iz 1996/97. i procenjuje kako će istoričari u budućnosti ocenjivati vladavinu Aleksandra Vučića.
Godinu je dana kako su studenti blokadama fakulteta počeli jednu od najvećih i najdužih pobuna u istoriji Srbije. Koliko je ovaj protest već sada promenio naše društvo?
Protest koji je počeo u novembru prošle godine kao reakcija na ubistvo 16-oro ljudi pod novosadskom nadstrešnicom, prerastao je od studentskog u najveći građanski pokret i najširu društvenu pobunu u Srbiji u ovom veku. Ključni doprinos ovog pokreta je emancipacija, oslobađanje ljudi od straha i politička mobilizacija i politizacija najširih slojeva stanovništva, posebno u unutrašnjosti. To su dubinske i temeljne promene našeg društva koje su počele kao rezultat ogromnog zalaganja slobodnih studenata.
Šta se u Srbiji, prema oceni jednog istoričara, više ne može vratiti na staro, na period pre prvog novembra 2024?
Često ponavljam: nema povratka na staro, nema nazad! Jednom osvojene slobode se ne mogu vratiti. Jednom oslobođena energija ne može se uništiti. Režim čiji je rejting urušen, a poverenje u njega većinski izgubljeno, nepovratno je delegitimisan i tu popravki nema. Varaju se oni koji misle da će atmosferu u našem društvu vratiti na staro i da će političke časovnike ponovo navijati na vreme pre novembra 2024. godine.
Režim Aleksandra Vučića već mesecima ne preza ni od čega, pa ni od golog nasilja da razbije proteste. Na delu je i određena vrsta osvete prema pojedincima koji su istaknuti u pobuni. Gde nas vodi ova sve veća spirala nasilja?
Jednom pokrenuto nasilje je kao duh iz boce, ne možete ga vratiti kada zamislite. Spiralu nasilja je lako pokrenuti, ali teško zaustaviti. Režim je pokrenuo tu spiralu, a kada će ona biti zaustavljena, to neće zavisiti od njih. Ušli smo u vrlo opasnu fazu kada društvene i političke protivrečnosti i polarizacija moraju da se rešavaju institucionalno i na izborima. Međutim, režim je razorio i obesmislio naše institucije i ne dopušta nikakve, a kamoli fer izbore. Misle da će pojačanom represijom, koja poprima oblike državnog terora, ugušiti protestni pokret studenata i građana, a u stvari ga time samo jačaju, motivišu i homogenizuju. Mislim da je dobro za sve, pa i za režim da izbori budu što pre, jer svako dalje odlaganje rešenja i pojačavanje terora podiže cenu političkog raspleta.
U ovom momentu se čini da smo dosta daleko od raspisivanja izbora, za koje se veruje da bi mogli biti miran način rešenja krize. Kako uopšte izaći iz ove krize koja je sve dublja?
Najtežu društvenu i političku krizu u Srbiji od 2000. moguće je rešiti samo na slobodnim i fer izborima. Problem je što je režim razorio institucije, kao i vladavinu prava, oduzeo nam pravo na slobodne izbore i logično je da se društvene i političke protivrečnosti rešavaju na ulici. Svojim postupcima režim je veoma smanjio mogućnost demokratskog i institucionalnog raspleta krize. Uostalom, iz diktatura se ne izlazi civilizovano i na izborima. To uvek ima cenu. Pre četvrt veka smo se iz jedne diktature relativno bezbolno izvukli. Videćemo kako će biti ovoga puta. Ali se mora insistirati na fer izborima kao jedinom putu za izlazak iz krize. A s druge strane, mora nam biti jasno da režim to neće dopustiti i da pritisak vaninstitucionalnog delovanja treba da bude konstatno prisutan do političkih promena.
Ljudi često imaju potrebe da porede ranije proteste, recimo onaj iz 1996/97 sa ovim danas. Da li su uopšte moguća ozbiljna poređenja? Šta je ono što je slično, a šta je ključna razlika?
Tromesečni protesti u Srbiji 1996/97. bili su izazvani krađom na lokalnim izborima koju je izveo Miloševićev režim, ogrezao u masovnim ratnim zločinima, unutrašnjem teroru, političkim ubistvima, kriminalu i pljački. Opoziciona koalicija “Zajedno”, pobedila je u gotovo svim gradovima u zemlji, uključujući Beograd, Novi Sad, Niš i režim je građanima ukrao pobedu. Krenuli su, do tada, najveći protesti. Ključna razlika je u tome što je tada postojala politička struktura i centralizovana organizacija koja je zakazivala svakodnevne proteste u svim gradovima Srbije. Pobuna se proširila kao plamen, a režim koji je tada delegitimisan, pao je tri godine kasnije. Milošević je priznao poraz i povukao se nakon tri meseca, uz međunarodno posredništvo. Paralelno uz građanski protest, predvođen opozicionim partijama, postojao je i snažan studentski pokret. I dok su danas studenti nosioci najvećeg političkog legitmiteta, tada su to bile političke partije. Sinhronizacija i akciono jedinstvo svih antirežimskih struktura omogućili su pobedu protestnog pokreta 1996/97. preuzimanje gradova od strane novih vlasti, čime je napravljena infrastruktura za konačno obaranje Miloševića.
Česta su poređenja vlasti devedesetih i ove danas. Koliko nas vlast vraća u taj period, posebno kada vidimo da kao zemlja sve češće ulazimo u sukobe i sa susedima i sa ključnim silama sveta?
Postoji jasan i ideološki i personalni kontitnuitet ovoga režima sa onim iz 1990-ih. Istorijske lekcije nisu naučene i osuđeni smo da ponovimo tragične greške iz poslednje decenije prošlog veka.
Više od deset godina vlasti Aleksandra Vučića je drastično promenilo Srbiji. Šta mislite da će vaše kolege istoričari za nekoliko decenija navodite kao ključne činjenice o Srbiji ovog doba?
Istorijsku intepretaciju Vučićevog režima neće samo odrediti dosadašnji pravci razvoja Srbije, nego i način na koji će taj režim otići i cene koja će za njegovo obaranje biti plaćena. Siguran sam da će moje buduće kolege morati da notiraju činjenicu da je Srbija tokom te vladavine nazadovala u demokratskim vrednostima, izgubila osvojene medijske i političke slobode, ostala bez fer izbora, izolovala se od neposrednog i evropskog okruženja. Takođe, tokom te dekade, društvo je neuporedivom medijskom propagandom i manipulacijama polarizovano i među sobom zavađeno kao nikada u modernoj istoriji. Određeni ekonomski pomaci bili su praćeni razaranjem institucija, suspenzijom vladavine prava i kontrolom medija, čime je uveden sistem endemske i neuporedive korupcije i kriminala kakve naša zemlja ne pamti od obnove državnosti u 19. veku.