Kakva je sudbina generalnog štrajka u Srbiji?
Nađa Vukajlovićdanas 10:01
foto (BETAPHOTO/MILOŠ MIŠKOV)
Borba za bolje sutra u Srbiji se u poslednja dva meseca kanališe kroz poziv na generalni štrajk – 24. januara su mnogi radnici obustavili rad, neki su i dalje u štrajku. Pored ovih činjenica neophodno je postaviti pitanje koja je budućnost generalnog štrajka u Srbiji.
Na poziv studenata koji su već dva meseca u blokadi, 24. januara organizovan je dan generalnog štrajka širom Srbije; nezadovljni poslodavci i radnici nisu radili, nezadovoljni potrošači nisu trošili novac.
Advokati su u više navrata ulazili u obustavu rada, prosvetari su takođe dobrim delom ušli u štrajk, glumci, profesori Fakulteta dramskih umetnosti, Elektrotehničkog fakulteta, Fakulteta političkih nauka…
Neosporivo je da je odziv veliki i nešto što Srbija nije videla u poslednjih 20 godina i više, ali je nejasno da li je moguće da ova pobuna preraste u potpunu obustavu rada, kao i ko će se u narednom periodu priključiti.
Sagovornici Danasa o budućnosti generalnog štrajka u Srbiji, ali i uticaju sindikata na isti, imaju podeljena mišljenja.
„Niko se neće organizovano pridružiti pozivima“
foto medija centar
Željko Veselinović, predsednik sindikata Sloga, je mišljenja, a iskreno se nada da greši, da se gotovo niko neće organizovano pridružiti pozivima na generalni štrajk.
„Generalni štrajk nije igra, pa da radnici krenu i poslušaju neke neodgovorne izjave političara. Takav štrajk u istoriji ove i svih prethodnih država nije održan jer je to ozbiljan proces koji zahteva ozbiljnu pripremu koja nije ni malo laka i jednostavna“, objašnjava Veselinović.
Lično je sam još pre praznika pozvao studente da probaju da pozovu i ujedine i sindikate kao što su ujedinili celu naciju da zajednički probaju da organizuju štrajk.
„Moj sindikat i ja imamo jaku volju i želju, ali realno nemamo snage da to sami izvedemo bez pomoći drugih sindikata. Kao odgovoran čovek nemam taj luksuz da populistički pozivam ljude u nekakav štrajk koji nije najavljen, koji nema štrajkačke zahteve i koji nema štrajkački odbor, jer ukoliko bih to uradio mnogi ljudi, pogotovo u privatnim firmama, mogli bi da ostanu bez posla i egzistencije“, ukazuje Veselinović.
Naš sagovornik dodaje da većina ljudi ne zna da generalni štrajk jedino mogu organizovati i najaviti sindikati.
„Bez obzira što smo svi mi verovatno na lošem glasu, kao i političke partije, to ipak jedino mogu organizovati sindikati i to oni koji su registrovani na nacionalnom nivou. Mi smo studentima pružali i pružamo podršku, što izlaskom na ulice, što učešćem u njihovim skupovima i tribinama, što u prikupljanju pomoći i bićemo uvek tu za mladost Srbije, ali bez dobre organizacije, pripreme i učešća svih sindikata ja zbog odgovornosti koju imam prema svojim članovima deklarativno ne mogu i ne želim da pozivam bilo koga na bilo kakav neorganizovan štrajk“, navodi Veselinović.
Smatra da političari, i to oni neodgovorni, mogu da rade, ali da on svakako ne može.
„Kao što sam već rekao ne mogu da zaštitim i pomognem tim ljudima ukoliko ostanu na ulici“, zaključuje Veselinović.
„Reprezentativni sindikati udobno uvaljeni u saradnju sa bilo kojim vlastima“
Sa druge strane, kopredsednica stranke Zajedno Biljana Stojković kaže da je potpuno jasno da su „tzv. reprezentativni sindikati okoštale strukture, veoma udobno uvaljene u saradnju sa bilo kojim vlastima i sa ulogom da smiruju nezadovoljstvo radnika kako bi se što manje glasova pobune čulo“.
„Uopšte ne čudi činjenica da se reprezentativnost sindikata nije proveravala decenijama unazad. Državi nije od interesa da gubi poznate i konstruktivne partnere i da mora nekom drugom dati reprezentativnost. A kako stvari stoje, mnogo radnika ne vidi svrhu članstva u sindikatima, jer ne osećaju da se oni bore za njihova prava, pa je brojnost članstva veoma mala“, ocenjuje Đorđević.
Prema rečima sagovornice Danasa, u nekim preduzećima osnovane su nove sindikalne organizacije kao vid bunta i potrebe za udruženom borbom za radnička prava.
„Mora nam biti jasno da reprezentativni sindikati nisu pozvali na generalni štrajk i da to neće ni uraditi. Štrajkovi su se dešavali uprkos sindikatima, udruživanjem radnika svakog preduzeća ili škole, što je i zakonski predviđena mogućnost. Dakle, radničko nezadovoljstvo, podrška studentima i opšta pobuna pokrenuli su štrajkove nezavisno od sindikata i uglavnom je situacija takva da ih radnici smatraju kočničarima borbe“, ističe Stojković.
Da bismo razumeli kako je do toga došlo, smatra da treba uvideti paralelu sa studentskim buntom.
„Pokretanje blokada fakulteta se desilo bez učešća formalnih tela studentskog organizovanja – studentskih parlamenata. Studenti u pobuni su ih ‘pregazili’ i isključili iz rada upravo zbog činjenice da su parlamenti na većini fakulteta bili naprednjačka studentska tela. Isto se desilo i u školama“, navodi Stojković.
Dodaje da je samo jedan nereprezentativni sindikat, Nezavisni sindikat prosvetnih radnika Srbije, pozvao na obustavu rada.
„Ukratko, štrajkovi i pobune se, danas u Srbiji, zasnivaju na građanskoj hrabrosti, a ne na sindikalnom organizovanju“, zaključuje Stojković.
„SOLIDARNOST je pojam koji nam rešava ovu ukrštenicu“
foto FoNet Milica Vučković
Predsednik Građanskog zelenog pokreta i pulmolog Dejan Žujović izjavio je da u potpunosti podržava stupanje u štrajk zdravstvenih radnika.
„Ta inicijativa je morala da se pokrene dana stupanja na dužnost aktuelnog ministra zdravlja, što bi svaki čestiti čovek posmatrao kao uvredu za naše zdravstvo. Godine pogrešnog upravljanja jednim jako fragilnim sistemom će nam doći na naplatu, a to je nešto što kao društvo ne smemo da ignorišemo. Svedoci smo urušavanja zdravstva iz dana u dan, i ako sada ne reagujemo, posledice će biti nesagledive“, rekao je Žujović.
On smatra da je problem i uticaj države na sindikate.
„Problem je penetracija države u naše sindikalne organizacije, i iz tog razloga nisam optimista. Voleo bih da možemo svi, ujedinjeni, da stanemo sa radom, jer su zahtevi studenata jednostavni – istina i pravda. Ako ne pokažemo solidarnost sada, sutra ćemo se suočiti sa još težim problemima. Podrška tim mladim ljudima nije samo moralna obaveza, već i pitanje naše budućnosti“, istakao je on.
Dodao je da sindikati ne mogu večno čekati.
„Sindikate možemo da čekamo još neko vreme, a onda možemo da krenemo u formiranje nekog novog. Ovo je doba kada se mnogi monopoli ruše kao kule od karata, možda je vreme da vlasnik nekretnina na Trgu Nikole Pašića razmisli o tome. Moramo da se oslobodimo straha i da se organizujemo na način koji će omogućiti istinsku promenu“, rekao je Žujović.
Napominje da među lekarima postoji veliko nezadovoljstvo.
„Mnoge moje kolege su izrazito nezadovoljne vremenom u kome žive i rade, ne plašim se odziva. Verujem da je u svima nama ostala iskra solidarnosti i volje za borbom. SOLIDARNOST je pojam koji nam rešava ovu ukrštenicu, i lekari žele da stanu iza te reči. Bez zajedništva, ne možemo očekivati nikakvu promenu“, zaključio je Žujović.
Kao i sve u našoj državi i budućnost generalnog štrajka je neizvesna. Kao razlog za to se može uzeti jednostavna nekoordinisanost i nesarađivanje opozicije i sindikata, zbog čega trenutno ne uliva mnogo nade, a ostaje da vidimo kako će se dalja situacija razvijati.