Kako li sam Mahfuza zaboravila, a citala ga skoro?! Prvi nobelovac arapskog sveta. Svidela mi se njegova knjiga "Novi Kairo". U pitanju je pisac sa razvijenom politickom svescu pa mu je ovaj roman prilicno obavijen simbolikom. Bas mi je dugo stajao na spisku I onda sasvim slucajno naletim na njega. :-)
Milisav Savic - gospodin "vraticu NIN-ovu nagradu"? :-))))) Posle citam, neko napisao, da je vratio plaketu ali ne I novac. Uglavnom, nisam citala pomenute knjige vec "Ljubavi Andrije Kurandica". Stvarnosna proza je u redu, I ja volim da je citam, ali ovaj roman mi je bio toliko mucan, isforsiran, nategnut da mi se nimalo nije dopao. Ne shvatam njegovu popularnost koju je uzivao sedamdesetih.
Zaboravila si ga jer je covek iz Egipta, a ja licno pod Afrikom podrazumevam "Crnu" Afriku, nikako Alzir, Egipat.
Mene je on raspametio svojim ( kairskim) Budenbrokovima, knjige ( 3 komada) zovu se Kairska trilogija.
Knjigu je pisao pedesetih godina proslog veka, ima tu jel svega i svacega, nije njemu bilo laHko kao Mann-u da se bavi samo
svojom kastom

nego je opisivao i Engleze ( okupatore), a i radnja je takva da opisuje tri generacije jedne trgovacke porodice iz Kaira
pa se prica provlaci na recimo 120 godina zivota i smrti.
Druga je knjiga za moj ukus najljubavnija i najpoeticnija knjiga ikada napisana ( za neke verovatno i beskrajno dosadna) u kojoj jedan decak
na recimo 300 stranica sanja i zamislja kako bi mogao da poljubi jednu devojcicu. Decak je Arapin, devojcica je hriscanka ( Kopti),
nema sanse, ali ne zbog vere nego je decak mnogo ruzan, ali su i okolnosti takve da tu od ljubavi nema ni "q".
Africki su pisci i oni Nobelovci iz Juzne Afrike, ali su oni jel " belci", kao sto je to i Tanja Bliksen.
Ovog Milisava necu nikad da citam, znam coveka ( povrsno), na mene je pre ( valjda je i trijes godina u pitanju) toliko godina
ostavio utisak jednog da prostite gedze koji pokusava da se snadje u ovom ( ili tadasnjem) vrlom, novom svetu, a kako se snashao
vidi se iz njegove biografije.