Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Imam i ja ovaj problem , nije ni da mi se ne citaju ali mi retko kada legnu....
Ne znam sta je uzrok .
DNK, genetski kod:D
Ali opet volimo svi neke Skandinavce a po logici stvari ipak bi trebalo da nam budu
blizi Bugari, Rumuni, ali i Grci, ali nisu. Ja zaista nikada u zivotu nisam citala nekog autora
iz Bugarske, Rumunije ili Grcke.
Valjda sam i jedina ovde ( ali i shire;)) koja je i procitala i odusevila se jednom knjizicom ( one takne crvene, Rec i misao)
autora Ismail Kadare ( General mrtve vojske)
 
E da ja sam se tu zeznula nisam bila dovoljno precizna u prvom postu, ja sam dushu prodala Skandinavcima:)
Postoji nesto u njihovoj knjizevnosti uopste sto me smiruje i uljuljkuje u prijatno raspolozenje.

Vise imam problem sa istocnjacima i orijentom. Prosto su mi..daleki mozda, nisam sigurna.

Imala sam dugo vremena problem i sa Juznoamerikancima..mislim da si bas ti jednom primetila na tu temu, rekla sam da je jedan od retkih pisaca s tog podrucja koga zaista obozavam Kortasar a ti si primetila da je njegov stil vrlo netipican za to podrucje:)
 
У Шпанији је (био) обичај да се презимена састављају од презимена оца и презимена мајке, зато имају то "и" као код Jose Ortega y Gasset :).

Znam to, šalila sam se. I to znam iz prve ruke da oni "moraju" da imaju dva prezimena, oca i majke, inače se smatra da su vanbračna deca, što u jednoj tako jako katoličkoj zemlji nije baš popularno. Otišla jedna moja rođaka da živi tamo i kad je sredjivala papire za trajnu vizu ili kako se već zove, uzela je majčino devojačko prezime, pored očevog koje je normalno imala kod nas. I tu je bilo toliko papirologije i maltretiranja (kaže da je gore nego ovde), da joj se smučilo pa posle kad se udala, nije htela da menja prezime. Valjda je trebalo da umesto jednog od ta dva uzme muževljevo.
 
Rumunski savremeni pesnici imaju blistave recenice i ne treba ih zaobici. Toliko jakih stihova na jednom mestu. Antologiju je priredio Petru Krdu. Moje preporuke. :-)

Dobro, Kadare je vec kultna licnost. I rado citan pisac. Taj roman ga je i proslavio. :-)
 
Znam to, šalila sam se. I to znam iz prve ruke da oni "moraju" da imaju dva prezimena, oca i majke, inače se smatra da su vanbračna deca, što u jednoj tako jako katoličkoj zemlji nije baš popularno. Otišla jedna moja rođaka da živi tamo i kad je sredjivala papire za trajnu vizu ili kako se već zove, uzela je majčino devojačko prezime, pored očevog koje je normalno imala kod nas. I tu je bilo toliko papirologije i maltretiranja (kaže da je gore nego ovde), da joj se smučilo pa posle kad se udala, nije htela da menja prezime. Valjda je trebalo da umesto jednog od ta dva uzme muževljevo.

Извињавам се онда на просипању памети. :D:D

Кад смо код других светова, и ја сам раније готово искључиво читао европске књижевнике, али сад последње 2-3 године сам почео да ширим видике. Баш сам сад скоро прочитао роман Бесомучна играчка, аргентинског књижевника Роберта Арлта. Он је један од познатијих књижевника у Аргентини, чак је и у лектири тамо.
Занимљива слика аргентинског друштва са маргине, почетком 20. века испричана из визуре једног сиромашног тинејџера.
 
Greh je stvarno ne čitati postove duze od 3,4 reda, a ima tako mnogo dobrog da se procita. Rado, menjaj tu lošu naviku :)

Lamar, ko je taj Olafson, sta pise? Mrzi me da guglam preko moba...

Kventine, zamisli tek kako je kad radiš svake subote?! :)

Bi, u Svedskoj je smeštena radnja knjige, u drugoj polovini u 2, 3 navrata spominje Švedsku.
Olafson je Olaf :D

Dakle Olaf Olafson je Islanđanin.
Piše fine stvari po mom ukusu.

Čitala sam zbirku pripovetki Dan zaljubljenih i roman Restauracija.
Sada čitam roman Odlazak u noć.

- - - - - - - - - -

Inače volim da čitam (ili najviše mi leže) Evropljani a nekako su mi najdraži Englezi i u skorije vreme Skandinavci.
Od suseda sam dosta čitala Mađare, neke Rumune i neke Bugare, a od Grka čini mi se samo jednu.
Zemlja natopljena krvlju- Dido Sotiriu

Čitam i ostale, gledam da mi čitanje bude raznovrsno u svakom smislu.
Istina, nisam neki ljubitelj Dalekog istoka.
Moglo bi se reći da ga čak izbegavam.
 
Procitah neke silne trilere, mogla bih jos, al me je sramota i grize me savest:D
i tako resih da procitam i neku "pristojnu" knjigu i zapadne mi Nabokov i njegov roman ( ako je uopste to roman, a ipak jeste)
Dar. Knjiga je barem tako cudna kao sto su Kortazarove Skolice cudne, moze i ova knjiga kao Skolice da se cita
po drugi, treci put od sredine ili kraja, svaka mu je misao ka u Njegosha:)
To je njegova zadnja knjiga na ruskom, pisana je u Berlinu, bio je izbeglica u Berlinu ,valjda i 16 godina,
vreme je oko 1930, akteri su iskljucivo Rusi u egzilu. Ja sam tek pocela da je citam, verovatno cu je citati mesecima,
zaista je svaka recenica zlatna, duhovita, sarkasticna. Problem je ( za mene, a verovatno i za svakoga od nas)
da ne poznajemo silne ljude koje on pominje jer se radi uglavnom o nekim knjizevnim kriticarima, autorima
it vremena Revolucije iz Rusije. O politici, Revoluciji, ne pise nista, nema nikakav stav niti üokusava da ga ima
pa je bas iz tog razloga knjiga i genijalna.
Za sebe i svoj zivot u Berlinu kaze:
sve su to sitnice, senke sitnica, uobrazeno sanjarenje. Ja sam naprosto mladi siromasni Rus koji rasprodaje visak gospodskog obrazovanja a u slobodno vreme pise pesme, to je sva moja besmrtnost.“

Sam je roman zamisljen tako da ga citalac shvati kao neki predroman koji ce tek biti napisan, znaci da autor
pokusava da vaspita i obrazuje citaoca za pravi roman.
Genijalno delo.
 
Odlicno delo. Pisala sam vec o njoj. Osvrnula sam se cak na Hercena, kako ga je samo lepo "castio", secas se Rayela. Drago mi je da sada uvazavas njegove misli. ;-)
Elem, da, pominje ovde manje poznate pisce, u prvom redu pisca-filozofa Cernisevskog cija se filozofija zasnivala na delima Forejrbaha i Hegela. Zatim Dobroljubova, prerano preminulog knjizevnog kriticara. Njegova knjiga kritika je jedna od vrednijih kohe posedujem. Sadrzi i odlican, vrlo "pravo u centar", objektivan prikaz Goncarevog "Oblomova". Zatim, Saltikov-Scedrin.Krasuljak se verovatno seca da sam bila nabavila "Gospodu Golovljeve", ali nikako da procitam, nazalost.

Tako da se sasvim slazem da je u pitanju izuzetno delo. Pisacu kasnije jos. :-)
 
Odlicno delo. Pisala sam vec o njoj. Osvrnula sam se cak na Hercena, kako ga je samo lepo "castio", secas se Rayela. Drago mi je da sada uvazavas njegove misli. ;-)
Elem, da, pominje ovde manje poznate pisce, u prvom redu pisca-filozofa Cernisevskog cija se filozofija zasnivala na delima Forejrbaha i Hegela. Zatim Dobroljubova, prerano preminulog knjizevnog kriticara. Njegova knjiga kritika je jedna od vrednijih kohe posedujem. Sadrzi i odlican, vrlo "pravo u centar", objektivan prikaz Goncarevog "Oblomova". Zatim, Saltikov-Scedrin.Krasuljak se verovatno seca da sam bila nabavila "Gospodu Golovljeve", ali nikako da procitam, nazalost.

Tako da se sasvim slazem da je u pitanju izuzetno delo. Pisacu kasnije jos. :-)
Tju pisem i ja, nego stavi link na kome si pisala, nesto sam ocigledno preskakala.


Za i o Cernisevskom sam morala da guglam. Ime mi jeste bilo poznato, al sam mislila de je neki Lenjinov saputnk i saborac
tako da sam tek iz ove knjige shvatila da je covek sasvim drugi lik, mada ga Nabokov i podyebava, ali to radi i sa Dostojevskim.
 
Ne bih bas rekla da ga "pod*ebava", mislim da mu se u neku ruku divi, da je zaintrigiran njegovim idejama, koje, makar bile zasnovane na dijalektickom materijalizmu, se gotovo granice sa misticizmom. Plus izolovanost Cernisevskog u jednom periodu zivota i tako dalje. Sam Cernisevski je svoje kultno delo "Sta da se radi?" napisao kao odgovor na "Zapise iz..." Dostojevskog. (tu knjigu je, inace, izuzetno tesko naci; ako se i prodaje na netu, cena bude i do 1000 RSD; u bibliotekama je na naucnom odelenju).
Zato sam ja vise citala Dobroljubova. Bio je vredan i dosta je pisao, tako da je do 25., kada ga je ubio Kohov bacil, ostavio lep broj prikaza i kritika stampanih u "Savremeniku". Siru javnost je zainteresovao za Ostrovskog(autora knjige "Kako se kalio celik" ) ali to delo se meni ne dopada. Kad vec spomenuh "Savremenik" da kazem da je to casopis koji je uredjivao Cernisevski zajedno sa Njekrasovim i mislim Bjelinskim, otuda i veza izmedju ove dvojice.
 
Ja sam je tek počela i već mi se dopada. I knjiga i Uve. I ja sam u suštini takva kao on, samo se uzdržavam. Doduše ne bih znala da parkiram u rikverc kola s prikolicom. Ne znam ni samo kola :zcepanje: Ne vežbam.

Zlatni paviljon bih možda i trebalo da pročitam, mada mi nekako Mišima nije legao. Čitala sam Mornar koji je izneverio more i Mišima (tako se zove knjiga). Nekako je više muški, ratnički pisac. Ali zato mi je Lepota i tuga Jasunarija Kavabate jedna od najdražih knjia. Ona je nekako ženska. Tako sam je ja doživela.

I volim da čitam azijske i afričke pisce jer donose nešto novo. Ovi evropski i američki sve manje-više na isti kalup.

Mišima je dobar pisac. Zlatni paviljon nema mnogo dešavanja ali je prepun unutrašnjih lomova, razmišljanja, duševne agonije i nikako mi nije legao. Nisam bila u raspoloženju.
Čitala sam Bernardovog Gubitnika i ubio me u pojam, čini mi se da bi mi zabavnije bilo čitulje čitati i hajde malo da sperem utisak, uzela Paviljon. Sad me kopka kakavi su preostali Mišimini romani.

Kad pomenu afričke... nisam sigurna da znam i za jednom afričkog pisca. Koga si čitala?
 
Znam da pitanje nije bilo upuceno meni ali navescu koje sam ja citala.

Cinua Acebe - "Svet koji nestaje", to mu je istovremeno i debi knjiga. Poreklom je iz Nigerije, a opisivao je upravo sudar "bele" i "crne" kulture.

Leopold Sedar Sengor - Pesme, bio je takodje i predsednik Senegala, pisao iz duse, fascinantne su njegove pesnicke slike, crni covek na asfatu itd. Vrlo mocno. Kao i Acebe, umro je u emigraciju, u Francuskoj.

Salim Basi - Odisejev pas, poreklom Alzirac, francuski diplomac, opisivao je odrastanje u imaginarnom gradu i unutrasnje i spoljasnje udaljavanje od svoga detinjstva. Ovde sam ostala odusevljena izborom naslova(posto je poznato da je Odiseja jedino njegov pas prepoznao po povratku).

I juznoafricke kratke price. :-)

- - - - - - - - - -

Hahahaha "u emigraciju" naravno, mislila sam "u emigraciji".
 
Čitala sam Bernardovog Gubitnika i ubio me u pojam, čini mi se da bi mi zabavnije bilo čitulje čitati i hajde malo da sperem utisak, uzela Paviljon. Sad me kopka kakavi su preostali Mišimini romani.

Takav je Bernhard, ali ja ga obožavam, uživam u njegovim delima, ali razumem da su mnogima previše pesimistička, mizantropska... A što se tiče Mišime on ima vrlo bogat opus, mislim da bi ti se dopali Žeđ za ljubavlju i Huk valova, evo ovde možeš da skineš ove i još neke njegove knjige. Zanimljivo je da je on izvršio samoubistvo harakirijem (odnosno ceo taj ritual se zove sepuko).
 
Само сам свратила да вас поздравим, путујем сутра. :) Носим Заточеник Небеса, Карлос Руис Сафон. Прочитала сам Остаци дана, Казуа Ишигура. Мени се допала, али нешто више о томе ћу кад се вратим, сад не могу да стигнем.

Мени се Свет који нестаје допала. Рестаурацију ћу да купим на Сајму (да, ићи ћу иако сам рекла и мислила да нећу:mrgreen:)
 
Ne bih bas rekla da ga "pod*ebava", mislim da mu se u neku ruku divi, da je zaintrigiran njegovim idejama, koje, makar bile zasnovane na dijalektickom materijalizmu, se gotovo granice sa misticizmom. Plus izolovanost Cernisevskog u jednom periodu zivota i tako dalje. Sam Cernisevski je svoje kultno delo "Sta da se radi?" napisao kao odgovor na "Zapise iz..." Dostojevskog. (tu knjigu je, inace, izuzetno tesko naci; ako se i prodaje na netu, cena bude i do 1000 RSD; u bibliotekama je na naucnom odelenju).
Zato sam ja vise citala Dobroljubova. Bio je vredan i dosta je pisao, tako da je do 25., kada ga je ubio Kohov bacil, ostavio lep broj prikaza i kritika stampanih u "Savremeniku". Siru javnost je zainteresovao za Ostrovskog(autora knjige "Kako se kalio celik" ) ali to delo se meni ne dopada. Kad vec spomenuh "Savremenik" da kazem da je to casopis koji je uredjivao Cernisevski zajedno sa Njekrasovim i mislim Bjelinskim, otuda i veza izmedju ove dvojice.


Ako volis to vreme i taj svet toplo ti preporucujem Voltmanovu Centralnu Evropu.
Nadjoh neki "opis":

Knjiga Vilijama T. Volmana Centralna Evropa, nagrađivan u SAD (između ostalog, i američkom Nacionalnom nagradom za književnost) i preveden na mnoge svetske jezike, predstavlja jedan od najboljih i najizazovnijih romana moderne svetske književnosti.
Centralna Evropa je uzbudljiv roman o evropskoj istoriji u XX veku iz pera jednog od najznačajnijih savremenih američkih pisaca.
Volmanov roman posvećen je Danilu Kišu i Grobnici za Borisa Davidoviča, što je velika posveta delu velikog majstora. Nijedan naš veliki pisac nije dobio u svetskoj književnosti ono što je Danilo Kiš dobio u romanu Vilijama Volmana Centralna Evropa. „Ova knjiga je posvećena sećanju na Danila Kiša čije mi je remek-delo Grobnica za Borisa Davidoviča pravilo društvo u mnogim godinama tokom kojih sam pripremao ovu knjigu“, stoji kao kao posveta Volmanovog romana. Ali ne samo ova neskrivena posveta, čitav roman Centralna Evropa protiče u znaku tog dubokog dijaloga sa Kišovom književnošću i sa Kišovim umetničkim postupkom. Volman je najznačajniji Kišov nastavljač u modernoj svetskoj književnosti.
U središtvu romana Centralna Evropa, na preko sedam stotina strana, nalazi se istorija Evrope od početka pa sve do kraja uzburkanog XX veka. Volman sa posebnom pažnjom prati Prvi i pogotovu Drugi svetski rat, političku i umetničku istoriju Evrope, izvodeći na scenu junake kao što su Hitler i Staljin, generali Paulus, Kajtel, Vlasov i Žukov, pesnikinje Ana Ahmatova i Marina Cvetajeva, likovni umetnici Kete Kolvic i Roman Karmen, kompozitor Dmitrij Šostakovič, ali i nebrojene obične Evropljane suočene sa žrvnjem surove istorije u kojoj se lako postaje i progonjeni i progonitelj.
Volmanov roman je izuzetno književno svedočanstvo o Drugom svetskom ratu, o nacizmu i komunizmu, o životu u doba nasilja i ideologije, o ljubavi bez nade i patnji bez milosti.
Centralna Evropa nesvakidašnje je moćna, epska tvorevina, roman izvan svih standarda.


U Frankfurtu se danas zatvara Sajam knjiga i tog dana je i velika svecanost , a razlog je dodeljivanje nagrade ( zove se nagrada mira)
knjizevniku godine,a nagradu dodeljuje udruzenje nemackih izdavaca.
Ove je godine nagradu dobila nama svima draga Margaret Atvud.
To je jako prestizna nagrada, kod pola dobitnika bilo je tako da su sledece godine dobili i Nobela, nadajmo se
da ce i sa njom biti tako.
Vrlo je dirljiv govor drzala, a tice se ovih jako nezgodnih vremena u kome sada zivimo i kaze da covek ne zna vise ni ko je, ni gde je.
Objasnila je da je svoju "Sluzavku" pocela da pise 1984 u Istocnom Berlinu ( kaze da joj je Orvel stalno bio iza ledja:D)
i da je bas ta uzasna situacija u tadasnjem DDR-u bila i inicijalna kapisla za taj roman.
 
Nasa Margaret, ako smem tako da kazem ce sigurno sledece godine dobiti Nobela.
Da nije nista drugo napisala osim Sluzavkinje price, a jeste, samo za tu Pricu je zasluzila Nobela.
Ko se ogradjuje od ovog "Nasa", moze i da pise - moja, jer je mnogo volim i uzivala sam u svakoj njenoj knjizi.
 
Nasa Margaret, ako smem tako da kazem ce sigurno sledece godine dobiti Nobela.
Da nije nista drugo napisala osim Sluzavkinje price, a jeste, samo za tu Pricu je zasluzila Nobela.
Ko se ogradjuje od ovog "Nasa", moze i da pise - moja, jer je mnogo volim i uzivala sam u svakoj njenoj knjizi.
Sa ovim romanom se uvrstila u isti red sa Orvelom i Haksiljem, a ni oni nisu dobili Nobela, ali su njihova dela postala poslovicna
pa ce tako i ova Sluzavka. Ona je bas za Sluzavku i dobila ovu pretiznu nagradu,a ove godine je i TV film dobio 6 Emi nagrada
za najbolji TV film, a nominovan je za 13. Jedan od Emija pripao je i Atvud i bile su standing ovations

The Handmaid's Tale sweeps the Emmys, with five awards and a standing ovation for Margaret Atwood.
 
I šta je sad s tim čovekom? Goranom Petrovićem. Jel ja ne pratim dovoljno, ili on odavno ništa nije izdao? A bio je onako popularan i dobri su mu bili neki romani. Meni je ta Sitničarnica prijala.

Goran je urednik u Službenom glasniku. Već neko vreme piše novi roman. Zanimljivo je da je stekao zavidnu popularnost (koliko je to moguće za nekog odavde) u Meksiku, dok kod nas za njega zna samo uži krug poštovalaca.
 
E pa lepo! I za Službeni glasnik i za popularnost u Meksiku. Hvala na informacijama. Poznat je Goran i ovde. Ili smo mi u ovoj Biblioteci i par sličnih mesta, ipak samo uži krug poštovalaca.
Samo nije tako plodan kao npr. (nek se ne uvredi) Jelena Bačić Alimpić, pa se ne priča o njemu kao o njoj. A da... u stvari baš dobro što mi je ona pala na pamet. (videla sam pre neki dan u izlogu Lagune, opet neku njenu novu knjigu). Ipak su ona, Vesna Dedić i ostale voditeljke u startu u prednosti jer su već poznate, pa mogu da napišu bilo šta, to će neko kupovati i čitati. A još kad se doda reklama, eto najčitanijih pisaca.
 
E pa lepo! I za Službeni glasnik i za popularnost u Meksiku. Hvala na informacijama. Poznat je Goran i ovde. Ili smo mi u ovoj Biblioteci i par sličnih mesta, ipak samo uži krug poštovalaca.
Samo nije tako plodan kao npr. (nek se ne uvredi) Jelena Bačić Alimpić, pa se ne priča o njemu kao o njoj. A da... u stvari baš dobro što mi je ona pala na pamet. (videla sam pre neki dan u izlogu Lagune, opet neku njenu novu knjigu). Ipak su ona, Vesna Dedić i ostale voditeljke u startu u prednosti jer su već poznate, pa mogu da napišu bilo šta, to će neko kupovati i čitati. A još kad se doda reklama, eto najčitanijih pisaca.

I meni je Goranova sitničarnica baš prijala, a dopala mi se i Ispod tavanice koja se ljuspa. Znam da o ovoj knjizi vlada mišljenje da je njegovo slabije delo i da je relativno osrednja, ali se meni dopala.
 
Za njega je karakteristično da je u svakoj knjizi pokušavao da bude drugačiji. Ni dve mu ne liče. Siguran sam da bi bio poznatiji da se oglašava oko (dnevne) politike. Čovek je doživljavao da ga pomešaju sa onim Petrovićem iz DB-a. :)

***

Trenutno mi je na meniju Adresa: Brendevegen 8 Henrika Tikanena. Prva od tri autobiografske knjige, natopljena ciničnim humorom, autoironijom, otporom mladog čoveka prema svetu oko sebe.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top