Odlučeno: Zeku ću čitati od prve knjige. Ako nema biblioteka, ima
Krasuljak
Samo moram da napomenem da sam vrlo uzdržana po pitanju tih "najboljih romana", kako na koricama Zeke piše.
Uvek su mi na pameti reči profesorke srpskohrvatskog u sredjnjoj školi koja je na neki pismeni zadatak gde je rečeno "bila sam najsrećnija na svetu" odreagovala pitanjem "Otkud ti znaš koliko su drugi ljudi srećni!".
I u pogovoru
Leto pre sumraka, Doris Lesing koji sam upravo završila, stoji da je to njeno remek delo. Sad ne znam da li je remek delo posmatrajući samo njene romane ili i šire. S obzirom da je dobitnica najprestižnije svetske nagrade za književnost - Nobelove nagrade to, po meni, podrazumeva da bi ipak trebalo da je medju najboljim delima ikada. A ja ga nikako ne bih tako okarakterisala.
Čitajući sadržaj nekoliko njenih knjiga na polici biblioteke, privukao me je upravo ovaj
Na početku leta, atraktivna i inteligentna Kejt Braun, srećno udata žena od četrdeset i pet godina, nema nijedan razlog da veruje da će nešto da se promeni u njenom života. Krajem leta, njena kamuflaža ženstvenosti i šarma više ne postoji.U ovom romanu, Doris Lesing prati svoju junakinju kroz najmučniji period života prelaska između mladosti i starog doba, između Londona i Španije i Turske, između supruga i ljubavnika, između skladnog života i ludila. Kejt Braun stiče nezavisnost koja ne nudi nikakvu izvesnost i suočava se sa vlastitim, sazrelim bićem.
Pomislih: ovo je upravo za mene. Ali već posle nekoliko stranica imala sam neki utisak prevazidjenosti, kao kad sad gledam neke filmove Vudija Alena u kojima on analizira odnose medju ljudima: prijateljstvo, ljubav, preljubu... i koji su mi bili interesantni kad sam imala 20 godina, ali već sa 30 i nešto, sa stečenim ličnim iskustvom, sve mi je to delovalo naivno i isprazno. Tako i ovde; svo to razmišljanje Kejt Braun kako više nije potrebna svojoj porodici, odrasloj deci, i da su možda sad potrebni oni njoj, pa navraćaju kući da bi ona imala o kome da brine, mi je bilo nekako već vidjeno. Naravno, nije to nova tema: sindrom "praznog gnezda".
E sad, to njeno leto, svakako drugačije od uobičajenog, puno dogadjaja, putovanja, novih ljudi, bolesti, promena... jeste bilo zanimljivo i u većini slučajeva neobjašnjivo, ali valjda je tako nešto bilo nužno da učini prelazak u ludilo kako je napisano na koricama. Roman je prepun simbola, koje ja verovatno nisam sve ni uočila ni shvatila. Najupečatljiviji je san o foki, koju Kejt pokušava da spase i odnese do mora, ze koje ne zna ni gde je, a koji sanja mesecima u nastavcima. I kad konačno spasi foku, shvata da je vreme da se vrati kući.
Posle ovog romana, nemam neku želju da se više bavim njom. Vidim da su vam se neka druga njena dela više svidela. U već pominjanom pogovoru piše da je
Peto dete možda njen najreprezentativniji roman. Pa, ako mi nekad baš padne pod ruku, možda ga i pročitam, ali mislim da neću smišljeno tražiti njena dela.