Evo mojih nekoliko poslednjih:
Velika kuća, Nikol Kraus, Booka. Roman u pričama koje se pomalo prepliću a pomalo nadovezuju jedna na drugu. Moglo bi se reći da ih povezuje "putešestvije" jednog neobičnog, pomalo rogobatnog, ogromnog pisaćeg stola koji su zaplenili nacisti u Budimpešti iz kuće bogatog jevrejskog trgovca, pa se do današnjih dana prati njegovo putovanje od ruke do ruke različitih vlasnika. Međutim, on je nekako samo izgovor za istraživanje tih različitih sudbina, preokupacija ljudi – pisaca u Engleskoj i u Njujorku, porodice i odnosa između oca i sinova u Izraelu, Izdiferenciran glas svakog, odnosa između supružnika u smislu otvorenosti, ljubavi, tajni koje su čuvali, prirode književnog stvaranja, (ne)želje za decom i slično. Nikol Kraus me je "kupila" još "Istorijom ljubavi" koja joj je debitantska a odlična knjiga. I ovo je dobra knjiga, samo je na momente malo rasplinuta. Nju drže snažnom ti likovi, njihova razmišljanja, i odlična autorkina zapažanja o svemu i svačemu. I stil joj je lep, uglađen i tečan.
Iako ovo nije prva nego n-ta knjiga sa višestrukim prepletenim likovima na način recimo "Atlasa oblaka" Dejvida Mičela koji je baš hvaljen zbog te forme, mislim da je ovde to mnogo bolje i čvršće sprovedeno, tamo mi nekako veštački, kao eksperiment u formi, kao samo sebi svrha.
I ovde je retko uspešno uspela da da ubedljive a različite glasove raznim likovima koji su u ulozi naratora. Obično u knjigama čak i ako su naratori iz različitih epoha oni zapravo "pričaju" i "razmišljaju" na isti način, na način pisca, koji onda ne može lako da se izmesti u druge uloge. A Nikol Kraus može i to ubedljivo.
Linda, lejf G.V. Pešon (Laguna). Kao neznamkako uspešan i nagrađivan skandinavski triler. Pa i nije me kupio. Prvo sto godina sam ga čitala što govori o momentu napetosti. Drugo, potpuno nepotrebno je preoširan. Krimi zaplet je mogao da stane na više nego dvostruko manje strana, i mnogo saznajemo o kojekakvim usputnim likovima i nevažnim stvarima. Treće, on je hteo da napravi neobičajeniju varijantu pa da je kao glavni detektiv nekako negativac i uspeo je u tome u tolikoj meri da je napravio žestoko antipatičnog glavnog detektiva koji nije čak ni simpatičan u svojoj odbojnosti, ako znate šta hoću da kažem. I pritom je potpuno nepotreban za radnju knjige, što je potpuni paradoks, jer će se rasplet ubistva desiti sasvim fino i bez njega (a i zaplet kad smo kod toga). Jedino mi je bilo interesantno što sam eto malo više saznala o raznim aspektima svakodnevnog života u običnoj policijskoj stanici jednog malog mesta u Švedskoj.
Alah nema obavezu, Amadu Kuruma (Clio). Pisac je iz Obale slonovače i nikad nisam pročitala nijedno delo iz te zemlje pa mi je ovo bilo interesantno. Tema je teška, o životu dečaka-vojnika u zemljama potpuno uništenim građanskim ratom, korupcijom, diktaturama: Sijera Leone, Liberija, Obala slonovače. Ima dosta ironije, uverljivog tona dvanaestogodišnjeg dečaka koji onim tinejdž tonom "baš-mešbriga" priča i stvari koje su ga potresle i uplašile i nasmejale. Međutim, ipak moram da priznam da su jači utisak ostavili na mene memoari isto dečaka-vojnika Išmaela Beaha "Na dalekom putu",(Čarobna knjiga) koje sam čitala pre 3 godine a još ih se odlično sećam.
Sezona seobe na sever, Tajib Salih (Clio). Divna knjiga! Kaže prevodilac Srpko Leštarić da je jedna od nekoliko najcenjenijih afričkih romana i s pravom. Malo me je podsetila po atmosferi i odnosu prema sudbini na Boru Stankovića. Radnja se događa u selu u Sudanu i govori o sudbini briljantnog čoveka koji je bio prvi Sudanac koji je dobio stipendiju za školu i studije u Engleskoj, između dva rata, pa se posle vratio u Sudan. Ima svačega - odnos kolonizatorske sile (Britanije) sa kolonijama (Sudan) i povratno, i to kroz usputne komentare različitih ljudi, nikakvo popovanje ili velike rasprave; onda naravno slika društva, jednog i drugog, i odličan portret tog glavnog lika, a znate da ja padam da karakterizaciju likova.
Jezik je divan, opisi u malo reči a uverljivi, ničega previše.
Pravi pogovor kao u stara vremena gde se može saznati malo i o istoriji Sudana, naravno o autoru i delu, tumačenje dela, kao i neke zanimljivosti o teškoćama prevođenja knjige sa arapskog.
Nikad ne umem dobro da predstavim knjige koje mi se najviše dopadnu, ali šta ćeš.
Quentine preporuka za tebe ako ti dođe do ruke!
Nikeče, Paulina Šizijane (Geopoetika). I ovo je dobra knjiga, a čini mi se najviše zato što je neočekivano. Autorka je iz Mozambika, kažu prva žena romanopisac iz Mozambika. Najviše mi se dopalo što je nekako dovoljno i egzotično (stvarno je afrička – boje, običaji, poređenja) ali opet nama bliska jer zapravo govori o univerzalnim preokupacijama žena – kako osvojiti i zadržati ljubav muškaraca, promene na telu žene s godinama i kako se (ne) miriti s tim, ženska (ne) solidarnost, odnos muškarca i žene i očekivanja od istog. I mada je sve kažem obojeno lokalno, ima dovoljno globalnog da se malko bar prepoznajemo.
Inače, u podnaslovu stoji "roman o poligamiji". Naime, ta glavna junakinja, mislila je da joj muž ima ljubavnicu pa je jednog dana otišla kod nje da se s njom počupa i razračuna da joj vrati muža. Onda jedna stvar vodi drugoj i saznaje da ima pored nje još 4 žene sa sve decom. Onda one počnu da se druže i na kraju udružuju u stilu "Policajca s Petlovog brda" – znate ono kad se njegove bivše žene vide jednom mesečno s njim na kafi pa mu sve zajedno daju savete i ogovaraju ga ("Stvarno Boško!...")
Ima usputnih komentara koje su me naterale na glasan smeh. Recimo, muž glavne junakinje kuka kako se nekad znao red, muškarac priča žena sluša, poštovanje u braku i ostalo, eto naše majke i babe su bile prave, a ne ovo sad i sve u tom stilu, tek će ona njemu: "Pa dobro onda Toni idi o oženi se svojom babom!" Uživala sam u knjizi. Zamerka je što povremeno ima malo više teatralnosti u unutrašnjim monolozima te glavne junakinje ali nešto razmišljam – tropsko,senzualno, puno emocija i otvorenog iskazivanja, nešto to povezujem sa Afrikom i ne doživljavam kao veštačko.