U vrijeme kada većina mlađih ovdašnjih pisaca objavljuje romančiće od ispod 200 strana, a siromaštvo jezika i stilske manjkavosti kriju hinjenom "redukcijom izraza" ili oslanjanjem na žargon, preko 600 strana ozbiljno stilizovanog književnog jezika, albaharijevski smještenog u jedinstveni blok teksta, bez podjele na poglavlja ili odlomke, predstavlja književni događaj već na nivou forme. Pisac čak ni upravni govor nije želio da predstavi u knjizi na neki konvencionalan način, već je i njega sabio u tu kompaktnu "ciglu" teksta, naznačivši ga tek kurzivom. Ni malo slučajan utisak koji sve ovo na čitaoca ostavlja je onaj gustine, težine, pritiska i skučenosti.
Ali, "Calypso" nije samo forma. Ovo je porodični roman, priča o kraju porodice Dedijer, teških i namrgođenih ljudi koji su između komplikovanih razgovora i komplikovanih šutnji uvijek birali ovo drugo. Te mračne šutnje, tajne i zatomljene strasti, proizvešće užas incesta, ludila i tragedije od koga će Maksim Dedijer pokušati da pobjegne na daleka mora, a što će proizvesti tek novi ciklus nepoznate porodične istorije koji će i njegovog sina Martina otjerati u njegov lični pakao.
U početku, djeluje da je ova nevesela priča ispripovijedana na sasvim univerzalan način, bez mnogo prostornih i vremenskih referenci. Postojbina Dedijera je neki generički dinarski kamenjar, pun koza i gorkog pelina, ali nema imena. Imena nemaju ni gradovi, ni države, novac ili praznici. Tek kasnije, kad se Maksim Dedijer otisne na višemjesečnu plovidbu trgovačkim brodom saznaćemo da svijet u ovom romanu samo na prvi pogled podsjeća na ovaj naš. Svijet koji će Maksim posmatrati kroz teški njemački dvogled koji je naslijedio od oca (jedan od nekoliko odlično upotrijebljenih simbola u knjizi) raspada se pod talasima ekoloških katastrofa, eksplozija nuklearnih elektrana i elektromagnetskih oluja. Italijom krstare bande kanibalskih kultova, a piramide u Egiptu grade se od mrtvih ljudskih tijela.
Priznajem da kao čitalac nisam mogao u sebi sasvim da pomirim dva plana ovog romana – foknerovsku porodičnu tragediju i distopijsku spekulaciju o budućnosti, "Krik i bijes" i "Put" Kormaka Makartija u jednoj knjizi. Možda to mogu pripisati konzervativnosti vlastitog književnog senzibiliteta, kao što i malu iznenađenost Spahićevom leksikom – crnogorski standard kroz koji se provlače kroatizmi (postrojba, ozračje, glazba, časnik...) – mogu svaliti na teret neke moje nedovoljne jezičke otvorenosti.
Bez obzira na ove nedoumice i, možda, tuce slabih stilskih figura i nekoliko nepotrebnih epizoda, mora se reći da Ognjen Spahić ne samo da voli da piše, već i zna da piše. Jedan je od malog broja pisaca ovog jezika čije nove knjige ću čekati sa uzbuđenjem i velikim očekivanjima.
