Biblioteka 2

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
:)

Linejna, da te pitam (mali je off, ali cvikeri imaju veze sa citanjem. right? :mrgreen:)

Vidim da trazis povoljna stakla (na temi gde kupiti), itd, zanima me imas li vec dioptriju ili tek treba da odredis?
Jel sad moze da se ode samo kod opticara ili se ide kod oftamologa najpre? (pojma nemam :rumenko:)

Ma sta ima veze, mi smo ove wide open, zar ne, a i cvike su orudje za citanje pa sto ne pisati o tome...
Mislim da necu ici kod drzavnog oftalmologa, mada je to naravno moguce, ali se ceka na pregled koliko ja znam.
Meni su naocare neophodne, jer ipak imam prilicno ozbiljnu dioptriju -4,50 na desnom i - 5,0 na levom - koje je jos pretrpelo i operaciju zbog ablacije retine.
Znaci, mozes da odes u bilo koju opticarsku ``kucu`` - gotovo sve ne naplacuju pregled za dioptriju ako se slozis da kod njih kupis ram i/ili stakla.
Bas sam se raspitivala u Glavnoj ulici u Zemunu valjda kod Optik profesionala - odmah kod apoteke - i oni su mi rekli da se pregled i odredjivanje dioptrije ne placaju ako se resis da ``pazaris`` kod njih.
Meni su oni njihovi skuplji ramovi predivni, nasla sam jedan ram koji bih tako slatko i sa uzivanjem nosila, ali... nemam love. :(
I plasticna ``stakla`` su oko 5.000 dinara, 2.500,00 dinara ``po oku``, mada mi cera kaze da moze da se nadje po periferiji i jeftinija varijanta.
Ja srecom imam jedan ram tj. cvike koje nisam nosila, pa bih samo trazila da mi promene stakla i stave prava sa odgovarajucom dioptrijom.
Pokusacu da vidim na jos par mesta... i hiljadu dinara manje da potrosim pa bi mi bila vajdica, jer stvarno nemam novca.
A nadam se da ce biti sve OK prilikom pregleda i da necu naleteti na nekog koji ne zna svoj posao.

Da se razumemo, nemam nista protiv oftalmologa po domovima zdravlja, ali meni hitno trebaju jer ne mogu da cekam da mi zakazuju pregled za mesec dana, bez naocara ne mogu nista da radim.
Ako ti nije hica, ipak idi kod drzavnog ocnog lekara.
Da ne bude da sam za privatni sektor. ;)

One moje stare su se bukvalno pred mojim ocima raspale, ramovi se razvalili, poispadali srafovi, papucica jedna nestala u akciji, ma ludilo.
 
Ja se tebi divim kako si organizovana. I ti si neka matematicarka?;)

Nisam, ja sam jezičarka. Hvala ti što tako misliš, a ja uvek mislim da to može i bolje.

Šta sad to znači Srpkinja igra muslimanku, pa ne igra kamilu nego ženu. I u partizanskim filmovima su naši glumci igrali Nemce, okupatore....
Где нађе баш Немце.

Караван бонапарти иде кроз пустињу
Цар се зове Камила

(Превер)

;)
 
Devojke, hvala svima na info na cvike.
Kod mene u kraju (gde moja mama radi cvike) ima opticarka ali msm da ona moze i da odredi dioptriju, sad da l je dr ili ne, ne znam zaista,
ali zena je ozbiljna.

U poslednje vreme sam pocela slabije da vidim bas sitna slova, deklaracije na proizvodima itd, nije strasno, ali opet ne bih da pokvarim vid.

Videla sam lepe cvike u Lilly oko 700 i nesto din, ali sa vec odredjenom dioptrijom. Medjutim, ramovi bi se raspali ako bi se staklo izvadilo, tako da ne vredi da se kupuje radi toga.
I na Kalenicu sam videla simpa okvire, msm da je cena bila pristojna..posebno onih za citanje, manjih ramova.

Izvinjavam se na ovom off-u, ako mod. smatraju da treba neka obrisu. ALi ima veze sa citanjem:cistinaocare:


Kad ne bi prešao ni na jednu stranu to ne bi bila književnost, nego udžbenik iz istorije.
Umjetnik treba da je etičan i human, da poštuje žrtve i ne opravdava zločine, a pravo na svoj stav, subjektivnost, pa i pristrasnost apsolutno ima.

A ko kaze da udzbenici iz istorije pisu objektivno?

Drugo, ja nisam ni rekla da nema pravo na svoj stav, napprotiv, ali bas zato ce se uvek naci neka strana koja ce mu zameriti.
 
Kad ne bi prešao ni na jednu stranu to ne bi bila književnost, nego udžbenik iz istorije.
Umjetnik treba da je etičan i human, da poštuje žrtve i ne opravdava zločine, a pravo na svoj stav, subjektivnost, pa i pristrasnost apsolutno ima.
slazem se s tobom, ali je nama svima malo pun shesir tih tema koje obradjuju najnovije ratove. kako nije moguce da bilo ko sa Balkana
( mislim na bivsu YU, Balkan je ipak malo veci) napise knjigu ili napravi film koji nikakve veze ne bi imao sa Sarajevom?
Nogu je povukla Slavena Drakulic knjigom "Kao da me nema" koju sam iz meni nejasnih razloga procitala.
Opet silovana muslimanka, ali ona u knjizi to eksplicitno ne kaze jer junaci nemaju imena, ali se to sve nekako podrazumeva.
Jedna totalno bezvredna knjiga, kao reportaza iz dnevnih novina, ulovila je vreme kada ce da napise knjigu pa je neki NVO i finasirao
izdavanje, prevode pa je tako ima na nekoliko jezika , a ziv je covek ne cita.

Andja snima film opet o silovanim zenama, Kusta sada da bi isao u korak sa trendovima kao utuk na utuk film o silovanim Srpkinjama,
vidim da neki Albanac na Kosovu snima film o silovanim Albankama ( Karanovic igra glavnu ulogu kojoj su sve pos pisku jer nije patriota)

Zato nam literatura danas ne vredi ni pet para jer svi ti dobitnici NIN-ove nagrade jashu samo na talasu ratova, a to bi bio znak
da ustvari niko i ne ume da pishe.
 
Šta sad? Da obrišem da sam čitao tu knjigu, da se ne nerviramo? :lol:

Ne znam šta rade Kusta i Anđelina Džoli, ne pratim to, ali naša književnost još čeka solidnu knjigu koja se bavi jugoslovenskim ratovima. Potraga za tom knjigom traje još od kada su onomad Vladi Arsenijeviću ni krivom ni dužnom dali NIN-ovu nagradu, pa do dana današnjeg. Sve što je o tome napisano, bar ono što sam ja čitao, bilo je mala, sitna, slaba književnost. Možda je kratki roman Vuleta Žurića Blagi dani zatim prođu nešto uspjeliji. Onaj Arsenijevićev dnevnik Mexico je pristojan, ali nastao je praktično slučajno, i uopšte nije beletristika. Htio bih da pročitam još onog vojnika što popravlja gramofon (Stanišić, kako li?) koga smo nedavno spominjali. Nađe li ga ti u Njemačkoj, Rayela?
 
Šta sad? Da obrišem da sam čitao tu knjigu, da se ne nerviramo? :lol:

Ne znam šta rade Kusta i Anđelina Džoli, ne pratim to, ali naša književnost još čeka solidnu knjigu koja se bavi jugoslovenskim ratovima. Potraga za tom knjigom traje još od kada su onomad Vladi Arsenijeviću ni krivom ni dužnom dali NIN-ovu nagradu, pa do dana današnjeg. Sve što je o tome napisano, bar ono što sam ja čitao, bilo je mala, sitna, slaba književnost. Možda je kratki roman Vuleta Žurića Blagi dani zatim prođu nešto uspjeliji. Onaj Arsenijevićev dnevnik Mexico je pristojan, ali nastao je praktično slučajno, i uopšte nije beletristika. Htio bih da pročitam još onog vojnika što popravlja gramofon (Stanišić, kako li?) koga smo nedavno spominjali. Nađe li ga ti u Njemačkoj, Rayela?
Ma jok bre, no frks, a i ja cu procitati ovu knjigu, barem do Bozica.
Za ovaj gramofon sam i zaboravila.

Ja ne znam kako bi izgledala ta solidna knjiga jer bi se odmah u toj knjizi trazilo sta je istina, sta nije, jedni bi rekli da knjizevnik simpatise
ovu ili onu stranu i onda bi se razglabalo godinama samo o politickoj opredeljenosti autora.
Uostalom knjige o ratovima mogu samo uzgred da pomenu rat, glavna prica i ne bi smela da bude sam rat.
Kad pogledas i Ruski prozor je rat, a i on je dobio NIN-ovu nagradu. Takodje prilicno nevazan roman.
 
Ma jok bre, no frks, a i ja cu procitati ovu knjigu, barem do Bozica.
Za ovaj gramofon sam i zaboravila.

Ja ne znam kako bi izgledala ta solidna knjiga jer bi se odmah u toj knjizi trazilo sta je istina, sta nije, jedni bi rekli da knjizevnik simpatise
ovu ili onu stranu i onda bi se razglabalo godinama samo o politickoj opredeljenosti autora.
Uostalom knjige o ratovima mogu samo uzgred da pomenu rat, glavna prica i ne bi smela da bude sam rat.
Kad pogledas i Ruski prozor je rat, a i on je dobio NIN-ovu nagradu. Takodje prilicno nevazan roman.

Pa da. Ne treba to da bude ratni roman tipa Goli i mrtvi od Majlera. Ali, evo sad čitam Desnicu, Zimsko ljetovanje, i tu je rat, onaj prethodni, u središtu priče, ali takvih knjiga nema više. Više jednostavno niko kod nas ne zna lijepo da piše i to je čitava nesreća.
A ova frka koja se uvijek digne oko toga na čijoj je strani pisac, da li laže ili govori istinu i slično pokazuje da ne samo da pisci više ne znaju da pišu, nego ni čitaoci uglavnom ne znaju da čitaju.
 
Sunce porodice Skorta - Loran Gode, Paidea 150 str. 7/10
http://www.knjizara.com/Sunce-porodice-Skorta-Loran-Gode-110935

Saga o jednoj neobičnoj porodici sa dalekog italijanskog juga (Kalabrija), kroz nekoliko generacija.
Začetnik porodice je jedan prestupnik i kriminalac, ali porodica zahvaljujući slozi i raznim (često kriminalnim) poslovima, stalno napreduje. Stalo je sve to na tih 150 strana.

Mene nije naročito oduševila, a što je najgore već sam je ranije čitala.
Jedino što mi je prijalo to je italijanski jug.

Pisac je dobitnik višestrukih nagrada od kojih je jedna Gonkur 2004.
 
Donela mi ćerka iz biblioteke Mulej. Zbunila sam se da je uopšte imaju a za Fvonk su je pitali da li je sigurna da je dobro zapisala naziv...:eek: Kad je krenula, te su mi dve prve pale na pamet. Vidim, Mulej je pisan u ženskom rodu...
 
Da, Mulej je valjda jedina Luova knjiga gde on pise u zenskom rodu.
Ja sam je preplatila, ali nema veze.
Zaista je nigde nije bilo u Beogradu. Ali nigde.
Meni se dopadaju takve knjige kao sto je Mulej, u stvari bolje da napisem da mi se dopadaju cudnovati romani, pa ma kako to vama zvucalo. :)
 
Pa da. Ne treba to da bude ratni roman tipa Goli i mrtvi od Majlera. Ali, evo sad čitam Desnicu, Zimsko ljetovanje, i tu je rat, onaj prethodni, u središtu priče, ali takvih knjiga nema više. Više jednostavno niko kod nas ne zna lijepo da piše i to je čitava nesreća.
A ova frka koja se uvijek digne oko toga na čijoj je strani pisac, da li laže ili govori istinu i slično pokazuje da ne samo da pisci više ne znaju da pišu, nego ni čitaoci uglavnom ne znaju da čitaju.

Nadam se da ces nekada citati i Davica ( Oskara, ne Davincijev kod;)), mislim da mnogo tih nasih pokojnih pisaca nismo procitali, ili barem ne pazljivo.
Ja cu citati nekada i Lelejsku goru.. Inace u knjigama i jeste tema uvek, rat, ljubav, neke ekstremne situacije u kojima se covek (ne) snalazi, ali
ja ne znam sta je ovom nashima ( nashi su svi koji pisu nama razumljivim jezikom koji je nekada imao jedno ime) da se ponasaju kao ovce i da obavezno
u stadu budu i neke crne, a to su uvek neke tudje;)
Zato je meni drag Zivojin Pavlovic jer on u svojim romanima ( ako nisu neki politicki dnevnici) pise samo o ziteljima jednog sela, nekog malog
gradica i kako se oni u ekstremnim situacijama ( revolucija, rat, pogresna ideologija, beda, glad) menjaju i postaju sasvim drugi ljudi.
 
Ne, iskreno govoreći nisam ni čuo za tu knjigu.
To je po meni knjiga koja solidno govori o yu ratu. Mozda malo surova, ali ima svega.
Istorija rata i prezivljavanje u ocima deteta, starca, majke, vojskovodje.. Cak i austrougara Ante Kudela.. Ima tu i Jasenovca, zenski logori.. nije za svaciji zeludac.
Ja na pr ne bih mogla da je citam sad.
 
Nadam se da ces nekada citati i Davica ( Oskara, ne Davincijev kod;)), mislim da mnogo tih nasih pokojnih pisaca nismo procitali, ili barem ne pazljivo.
Ja cu citati nekada i Lelejsku goru.. Inace u knjigama i jeste tema uvek, rat, ljubav, neke ekstremne situacije u kojima se covek (ne) snalazi, ali
ja ne znam sta je ovom nashima ( nashi su svi koji pisu nama razumljivim jezikom koji je nekada imao jedno ime) da se ponasaju kao ovce i da obavezno
u stadu budu i neke crne, a to su uvek neke tudje;)
Zato je meni drag Zivojin Pavlovic jer on u svojim romanima ( ako nisu neki politicki dnevnici) pise samo o ziteljima jednog sela, nekog malog
gradica i kako se oni u ekstremnim situacijama ( revolucija, rat, pogresna ideologija, beda, glad) menjaju i postaju sasvim drugi ljudi.

Lelejska gora je vrlo specificna knjiga. Ona obradjuje rat na kosmopolitski nacin. Odnosi se na malog coveka u bilo kom ratu koji se nasao, odjedanput, kao nekakav vojnik.

Usudjujem se reci da je to psiholoski roman, potpuno ociscen od demagogije, koliko mene secanje sluzi.

Leljsku goru sam citala iz osecanja sramote...moja profesorka je izbacila iz programa. Kada sam upisivala fakultet, na prijemnom su se padala pitanja iz pomenute knjige. Zalila se ja mami a ona mi je rekla - nemoj da se brukas da ne procitas Lelejsku goru...i kako god, ostala mi je zauvek kao knjiga - simbol drzavne nam gluposti zvane, brisi sve od prethodnog rezima. Moje je misljenje da ne treba brisati sve vec samo ideologiju i da je prava steta sto nisam ucila WW2 rat u skoli jer sam bila generacija koja se nasilno odvajala od svega sto se zvalo SFRJ, kao kod janjicara, u sedmoj godini.
 
Poslednja izmena:
Mnoge knjige koje su bile dio tog jugoslovenskog socijalističkog kanona treba ponovo pročitati.
Zaboravlja se da je tridesetih, četrdesetih, pa i pedesetih komunizam bio avangardna ideologija koju su usvajali mnogi veliki umjetnici. Ne samo kod nas nego i u svijetu.
U jugoslovenskom socijalizmu čovjek nije imao političku,ekonomsku, pa ni umjetničku slobodu, ali uz zadovoljenje minimalne lojalnosti režimu, umjetnik je ipak sticao priznanje i imao neki manevar za stvaranje. Ako pogledate ko je dobijao NIN-ovu nagradu od 1954. god, pa sve negdje do sedamesetih, vidte da je većina tih pisaca prihvatala komunizam bar u jednom dijelu života. A sve su to bili dobri pisci kakvih više nema.
 
Lelejska gora je vrlo specificna knjiga. Ona obradjuje rat na kosmopolitski nacin. Odnosi se na malog coveka u bilo kom ratu koji se nasao, odjedanput, kao nekakav vojnik.

Usudjujem se reci da je to psiholoski roman, potpuno ociscen od demagogije, koliko mene secanje sluzi.

Leljsku goru sam citala iz osecanja sramote...moja profesorka je izbacila iz programa. Kada sam upisivala fakultet, na prijemnom su se padala pitanja iz pomenute knjige. Zalila se ja mami a ona mi je rekla - nemoj da se brukas da ne procitas Lelejsku goru...i kako god, ostala mi je zauvek kao knjiga - simbol drzavne nam gluposti zvane, brisi sve od prethodnog rezima. Moje je misljenje da ne treba brisati sve vec samo ideologiju i da je prava steta sto nisam ucila WW2 rat u skoli jer sam bila generacija koja se nasilno odvajala od svega sto se zvalo SFRJ, kao kod janjicara, u sedmoj godini.


Mene i ( nadam se) Quentina si sada ubedila da je citamo:)
A za WWII nemoj da se sekiras sto ga nisi ucila, ucili smo ga tako kao da se radi samo o nekakvim ofanzivama u Bosni, kao da se ceo
rat odvijao na tlu bivse YU i da su na kraju partizano pobedili I Shvabe, drzavne neprijatelje svih boja, onda i Staljina itd.
Uostalom svi smo o tom ratu mnogo vise saznavali iz knjiga raznih belosvetskih autora nego iz istorijskih citanki.

- - - - - - - - - -

Mnoge knjige koje su bile dio tog jugoslovenskog socijalističkog kanona treba ponovo pročitati.
Zaboravlja se da je tridesetih, četrdesetih, pa i pedesetih komunizam bio avangardna ideologija koju su usvajali mnogi veliki umjetnici. Ne samo kod nas nego i u svijetu.
U jugoslovenskom socijalizmu čovjek nije imao političku,ekonomsku, pa ni umjetničku slobodu, ali uz zadovoljenje minimalne lojalnosti režimu, umjetnik je ipak sticao priznanje i imao neki manevar za stvaranje. Ako pogledate ko je dobijao NIN-ovu nagradu od 1954. god, pa sve negdje do sedamesetih, vidte da je većina tih pisaca prihvatala komunizam bar u jednom dijelu života. A sve su to bili dobri pisci kakvih više nema.
Ivo Andric, Mesa Selimovic, Krleza!!! Mada je Andric strucno i sofisticirano izbegavao da se bavi prezentom. :D
 
Mene i ( nadam se) Quentina si sada ubedila da je citamo:)
A za WWII nemoj da se sekiras sto ga nisi ucila, ucili smo ga tako kao da se radi samo o nekakvim ofanzivama u Bosni, kao da se ceo
rat odvijao na tlu bivse YU i da su na kraju partizano pobedili I Shvabe, drzavne neprijatelje svih boja, onda i Staljina itd.
Uostalom svi smo o tom ratu mnogo vise saznavali iz knjiga raznih belosvetskih autora nego iz istorijskih citanki.

a posle smo 99. pobedili i NATO. Takvi smo mi.:zper:

Lelejska gora je vrlo specificna knjiga. Ona obradjuje rat na kosmopolitski nacin. Odnosi se na malog coveka u bilo kom ratu koji se nasao, odjedanput, kao nekakav vojnik.
Usudjujem se reci da je to psiholoski roman, potpuno ociscen od demagogije, koliko mene secanje sluzi.

Leljsku goru sam citala iz osecanja sramote...moja profesorka je izbacila iz programa. Kada sam upisivala fakultet, na prijemnom su se padala pitanja iz pomenute knjige. Zalila se ja mami a ona mi je rekla - nemoj da se brukas da ne procitas Lelejsku goru...i kako god, ostala mi je zauvek kao knjiga - simbol drzavne nam gluposti zvane, brisi sve od prethodnog rezima. Moje je misljenje da ne treba brisati sve vec samo ideologiju i da je prava steta sto nisam ucila WW2 rat u skoli jer sam bila generacija koja se nasilno odvajala od svega sto se zvalo SFRJ, kao kod janjicara, u sedmoj godini.

Zanimljiva rasprava. Ja, pošto sam verovatno tu negde Rayelina ispisnica, mogu da se složim da su nas u školi udavili učenjem o Drugom svetskom ratu, a posle i socijalizmu, da nam se smučilo. Pa se tako javio i svojevrsan otpor i prema knjigama i filmovima. Sigurno je u moru politički korektnih knjiga (tada nije postojao taj izraz, ali je sasvim primenljiv) bilo i onih značajnije književne vrednosti. Ali niko to tada nije smeo da odvaja i izdvaja, a mi čitaoci sa 16 ili malo više godina nismo imali dovoljno znanja i iskustva da to sami prepoznamo.
Mi smo ostali uskraćeni za malo detaljniju istoriju Srbije, pre 20. veka, pa smo sami kasnije popunjavali praznine koga je interesovalo. Svaka vlast se ponaša kao da od nje sve počinje, pa se menja istorija, nazivi ulica, a sve da se ne bi dodirnilu pravi problemi.
Ova Freyina priča me podsetila na jednu devojku koja mi je rekla da joj je jako žao što nije bila pionir i nije dobila pionirsku maramu. Meni je to bilo čudno jer su nas gnjavili sa time i sa priredbama za Dan Republike i ostale praznike. A posle shvatim, da koliko god to nama bilo gnjavaža, ipak je postojala ideologija, možda i pogrešna, ali je postojala. A sad ne postoji ništa!
 
@Mrs.Bi
Kad se setim 7 ofanziva samo mi padne mrak na ochi , a padao nam je i tada od beskrajne dosade.
Medjutim nije to samo slucaj u Srbalja. U Nemackoj ( bivsoj Zapadnoj) istorija se ucila do WWI. Tek krajem
sezdesetih pocinje da se pominje Hitler, Holokaust, nacisti i uopste WWII.
U Francuskoj se istorija i dan danas tako uci kao da je francuski pokret otopra izvojevao presudne bitke sa Nemcima,
ali opet tamo je uvek sve bilo liberalno pa su ljudi pisali knjige i istorijske dogodovstine kako su zeleli.
I meni je danas jako zao da mi o 18-om i 19-om veku ( ako izuzmemo I i II srpski ustanak) o svojoj istoriji nista ne znamo
pa se nekada pitam da li je u pitanju mozda totalna nepismenost ljudi pa niko nista nije zapisivao ( a to ne verujem)
ili je namerno to gurano pod tepih pa je i palo u zaborav.
 
Gurano pod tepih, da ostanu samo partizani i komunisti.


Bi, postoji novac, jedina i zapravo univerzalna mera za sve. On piše istoriju, on je jedina religija, njime se meri dužina, širina, vreme, etc ...
Jeste, ali čini mi se da kod nas ni taj novac nije presudan za menjanje istorije, nego kompleksi pojedinih ljudi, neznanje i neobjektivnost
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top