Ćao društvo, samo da vam se javim.

I dobrodošlica novoj članici biblioteke Zezanjedobola

Dok su se Esterita i Lamarita lepo zabavljale, otimale za čokoladu i čudo nisu isukale tašnice, a Moja Milica pročitala Hoseinija (i lepo ga predstavila i zainteresovala nas) ja sam vam, drage moje, za vikend bila u Bosni. Skup rodbine mog muža koja se razišla po belom svetu, pa se tako svake 3-4 godine (kad dolazi rodjak iz Amerike) skupe i ovi iz Evrope (Nemačka, Švajcarska, Hrvatska, Srbija). Deca i ja smo, sticajem okolnosti, prvi put bili, a mm je bio pre 5-6 godina. E bilo je mnogo lepo i veselo. Ti Bosanci su stvarno raja, ma ko da smo se juče rastali, mada se sa većinom nisam videla od moje svadbe, pre 22,5 godine.
Eto kolike nam godine prodjoše u ratovima, sankcijama, bedi i siromaštvu. Ovde to i ne primećujem jer su svi s kojima se družim golje kao i ja, žive u stanovima nasledjenim od roditelja i jedva sastavljaju kraj s krajem, dok su oni tamo kupili stanove, napravili kuće po zavičajima, idu na more svake godine, voze dobra kola....
Eto, moram ja da podelim s vama utiske.
Provozala sam tamo i nazad
Nikolasa Sparksa, Odluka, (iz kafa akcije) ali je, naravno, nisam ni izvadila iz torbe. Nisam čak imala priliku ni da uvalim sve one kafe. Sad ću ja da ih pijem takve, nikakve. Ali nema veze, preživeću.
Sad se mislim da li da počinjem tu Odluku (koja je moja) ili ipak
P.S. volim te (iz biblioteke, koju ste ispljuvale iz sve snage) ili da, kad krenem na posao, ponesem samo lepezu, pa da mašem usput, umesto da čitam, jer je tolika vrućina.