Nakit, Šulamit Lapid (Clio). Htela sam posle Amosa Oza da ostanem još malo u Izraelu, a nisam imala kapaciteta za nešto zahtevno jer mi je još "Priča o ljubavi i tami" bila stalno na pameti, pa sam uzela ovu knjižicu koja mi je preporučena kao simpatičan krimić. I to i jeste. Ništa previše zahtevno, ali ima šarma najviše zbog toga što se događa u za mene još uvek egzotičnoj sredini (savremeni Izrael) i glavne junakinje koja je onako pomalo kao feministkinja, ima svoj fazon i neće da je tamo neki smaraju što se nije udala i nema decu i sl. I što ne nađe neki "normalan" posao a ne da se bavi novinarstvom. A sama priča, mada mi je zaokružila neke zaključke o mentalitetu i preokupacijama običnih ljudi u Izraelu danas koje sam "pokupila" od Oza i kasnije čitajući komentare čitalaca na napise o njemu u izraelskim novinama, nije ništa posebno nezaboravno. Slatko ali mislim ipak da ću je zaboraviti posle nekog vremena.
Previše sreće, Alis Manro (Agora). Već sam rekla da je ovo isto zbirka priča kao "Bekstvo" i zašto mi se sviđa njen stil kad sam pisala o ovoj prvoj knjizi tako da sad nemam ništa posebno da dodam, izuzev da mi je jedna od omiljenih stranih autora priča pored Doris Lesing i LJudmile Ulicke, i to baš zbog tog nenametljivog a ubedljivog, tananog slikanja velikih i usputnih životnih situacija i potresa. U ovoj zbirci tačno polovina priča mi je "vau", a ostalih 5 dobro ali ne nezaboravno, ali opet, to je zbog visokog standarda koji sam usvojila kad je ona u pitanju. Za mene u svakom slučaju jedan od pisaca čiju bi svaku narednu knjigu kupila i bez da znam o čemu se radi. Inače, Arvena, ja sam "Bekstvo" prvo uzela iz biblioteke, pa sam je tek ove godine kupila, tako da ih ima u bibliotekama, samo je možda sad nešto veća potražnja zbog Nobela (ja sam je čitala pre).
Sonječka, LJudmila Ulicka (Paideia). Eto i Ulicka je jedna od tih mojih omiljenih autorki. Ovo je novela, kratak roman, o životnom putu glavne junakinje od nekih pedesetih do devedesetih godina. To joj je prvi roman ali se vidi da je u njoj tip junakinje koje će se često javljati u njenim pričte ama (romane nisam čitala ali hoću) – obične žene sa nečim karakterističnim za njih – konkretno Sonječka se "gubi" u knjigama, i tu sam se sto posto prepoznala. Posle priča teče kako se udala, odnos sa mužem, kćerkom, njihov dalji život kroz koji se na malom vide promene na većem planu opšteg života u Rusiiji i jedan specifičan ljubavni trougao koji su oformili. Ja mnogo volim Ulicku pa mi se i ova knjiga dopala. Nekome možda isto kao i A.Manro možda bila dosadna jer su to naizgled obični ljudi, obične sudbine, a one ih oneobiče svojih umećem za detalje i za finu psihološku karakterizaciju tako da se lako "uđe u glavu" tih žena.
Pre nego što izgorim, Gaute Hejvol (Čarobna knjiga). Mislila sam da je norveški triler pa sam uzela na Sajmu za 100 din, kao da odmorim mozak. Ispada da nije triler, ali jeste jedna diskretna drama, onako kako Skandinavci umeju – sve na fino, sve u rukavicama, a puno emocija stisnutih u ljudima. Podsetila me je, na pozitivan način, na Pera Peteršuna ("Idemo da krademo konje" i "Kleta reko vremena") – ako je neko čitao shvatiće na šta mislim kad govorim o tom emocionalnom svetu i nekom krugu ideja.
Konkretno ovde radnja teče u dva paralelna toka – pisac priča o svojoj mladosti u jednom norveškom selu (on je 1978.godište, znači praktično je to savremeno doba) i odrastanju i naročito tako suzdržano a veoma emotivno o bolesti i smrti oca. Istovremeno se smenjuju poglavlja u kojima je on pokušao da rekonstruiše događaje koji su doveli do serije namernih požara u godini kada se on rodio i da nekako predstavi život i način razmišljanja tog piromana koji je dobro dete iz dobre kuće. Inače je to tako mirno, ušuškano, dosadno norveško selo da se čini da nikako nije jasno kako tamo uošte mogu da postoje namerni zločini ili bilo ko bolestan.
Mislila sam da će knjiga biti prosečna, ali kako je dalje tekla popravljala sam mišljenje. Zadovoljna sam iako opet kažem, nekom drugom možda ne bi bila ništa posebno, ali kad se malo odmaknem, mislim da je veoma lepo izvedena knjiga.
Snežno dete, Ejovin Ajvi (Laguna). Uzela sam je prošle nedelje kao knjigu nedelje isključivo na osnovu preporuke odavde i činjenice da je prevod radila (i verovatno i izabrala knjigu) Dubravka Srećković Divković a meni se mnogo dopalo kako ona prevodi i njen književni ukus. Ona je recimo birala i prevodila našu omiljenu ULjKiPLJ i moju ovogodišnju dragu knjigu "Zamak u mom srcu".
Međutim, ovog puta to nije "moja" knjiga. Ima malo bajkovitog šmeka koji mi se dopao ali je u nekom trenutku napušten u korist isključivog realizma što je na kraju dovelo da mi je sve bilo previše sentimentalno za realnost a previše realistično za bajku pa nije ispalo ništa. Ono što mi se dopalo jesu opisi Aljaske i života tamo dvadesetih godina prošlog veka. Autorka živi tamo i vidi se da baš voli svoju zemlju, iako je surova, vidi se da je divna i stvarno poželim da je posetim (iako verovatno ne bih preživela hladnoću).
E sad, ovo je baš samo moj utisak. Štaviše, mislim da bi se većini vas mnogo više dopala nego meni, na osnovu opšteg ukusa – ja sam malo namćor i cepidlaka. U svakom slučaju, veoma je čitljiva – pročitala sam je danas od jutros do sad, pa vidite. I veoma je emotivna, samo što bi to većina rekla da je dirljivo, a meni je previše sentimentalno.