Bezuslovna ljubav

Filozofija i ljubav...imao sam u blogu davno dve eksplikacije o njoj. Najgluplje je pisati o ljubavi sa filozofskog aspekta jer kad postoji onda je bezuslovna, sve ostalo gde je upleten racio je opstrukcija onoga šta osećaš. To su dve posvađane kategorije.
 
Nisam idealista,ali sve je to u umu onog koji doživljava-interakcija je takođe naša fikcija...Tu,za mudrog mogu i završiti,ali...
Zbunjuje komunikacija?
Ma,razmenjujemo utiske...
Nekad sam u mašti vodio ljubav nego u stvarnosti...I ribe veče lovio...:lol:
 
Filozofija i ljubav...imao sam u blogu davno dve eksplikacije o njoj. Najgluplje je pisati o ljubavi sa filozofskog aspekta jer kad postoji onda je bezuslovna, sve ostalo gde je upleten racio je opstrukcija onoga šta osećaš. To su dve posvađane kategorije.


... Tako je oduvek bilo sa onim za cim sam zudeo: tek kad bih osetio da se moja
zelja umara i lagano gasi, nedostupni zeljeni plod bi mi iznenada padao u krilo,
ali on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: covek je pozeli i pojede i njena
draz i carolija nestaju...
 
Nisam idealista,ali sve je to u umu onog koji doživljava-interakcija je takođe naša fikcija...Tu,za mudrog mogu i završiti,ali...
Zbunjuje komunikacija?
Ma,razmenjujemo utiske...
Nekad sam u mašti vodio ljubav nego u stvarnosti...I ribe veče lovio...:lol:

Pa sad, neće biti ponekad samo u umu. Ljudi su ako mogu reći linearni u početnim osećanjima...Ili krene ili ne krene. Krene ok, ne krene Ma ćaoooo :lol:

- - - - - - - - - -

... Tako je oduvek bilo sa onim za cim sam zudeo: tek kad bih osetio da se moja
zelja umara i lagano gasi, nedostupni zeljeni plod bi mi iznenada padao u krilo,
ali on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: covek je pozeli i pojede i njena
draz i carolija nestaju...

Romantika i književnost su lepi i duhovno vrcavi ako se dopisuješ sa golubovima. Ali ako se držite za ručice, stvar uvek poprima opsesiju ne čistih noktiju već čistog srca.
 
Inače, ravnodušnost je za mene često gora od bilo koje vrste mržnje ili prezira jer ne implicira apsolutno nikakvu strast koju poseduje samo prava ljubav.... opet za neke je i mržnja deo neke strasti, one naopake ali opet strasti....
 
Ostali smo dužni onom što je jok objašnjenje o bezuslovnom davanju koje on smatra bezuslovnom ljubavi...
Međutim,jednostavno iz solipsizma ne postoji mogućnost interferiranja!
Ipak to ne znači da racionalnost jasno određuje interferenciju! Naprotiv,imajući u vidu disperziju činilaca,ta interferencija koja je skoro
evidentna i praktićno i to s verifikacijom (dodatnim poklapanjima) samo se može konstatovati ,ali ne i njeno određenje...
Ovo su poznate stvari,ali etro da ne ostanemo dužni i da ne bude da smo sasvim ignorisali...
 
... koja nema veze sa temom.

Obećan tekst iz bloga.

Citajuci ovu raspravu dolazim do zakljucka da ono cudo koje se ljudima ne desi nikad ili jednom, mozda najvise dvaput u zivotu niko nije osetio ili barem nije osetio na pravi nacin. Zena ili muskarac su totalno nebitne odrednice u desavanju psihofizicke tajne koju nijedna naucna disciplina ne moze da objasni na pravi nacin. Frljanje sa imenicama i pridevima necega sto je imanentno, od vise sile dato i neobjasnjivo zdravom ljudskom razumu, samo pokazuje sustinu besmisla "naucnog" razgovora o tome. Mogu biti ispisani tomovi knjiga o tom fenomenu, nijedan nece docarati efemernu osnovu njenog nastanka. Smisao zivota svakoga od nas nije konformizam ili neka forma lazne duhovne stabilnosti, vec traganje i bunt sto je sasvim suprotno konformizmu i odlika je kreacije odnosno stvaranja. Traganje za samim sobom, neprepoznatljivo traganje za raspadnutim delovima nas samih i sakupljanje delova koji nas cine kompletnim licnostima je sustina svakoga od nas.

Da bi bili kompletni moramo makar jednom osetiti to nesto sto spaja zivot i smrt, ovozemaljsko i ono fascinantno nepoznato i gde hodajuci po ivici svesti pokusavamo da spoznamo sta znaci sama ta rec, odnosno frljajuci pojam koji je ne retko ofucan od silne upotrebe. Jer te stvari se ne mogu nicim zemaljskim opisati pa bili mi pesnici, knjizevnici, muzicari ili slikari. Sustina je u spoju hemije i vantelesnog prebacenog u dimenziju subsvesti naseg bica koja je jos jedina stvar koja nas cini na neki nacin zivotinjskim "gospodarima" ove planete. Kada nam taj donji deo ledenog brega odstrane, hirurski ili genskim eksperimentima, morfoloski cemo postati zombirani roboti kojima nece biti potrebna ni demokratija a ni anarhija jer cemo se sustinski ponasati na isti nacin ma kakva bila spoljna senzacija.

Smisao zivota je u iscekivanju tog trenutka koji moze trajati hiljaditi deo sekunde donoseci nam perceptivnu muku koja po pravilu izmamljuje onaj spoljni sjaj kome nije povod ni lepota posmatranoga, ni nagota, ni zelja, ni bilo koje poznato ljudsko osecanje koje se ne moze banalizovati recima ma kako lepo i smisleno te reci bile spakovane. Tren je dovoljan da spoznamo sebe u drugome, godine su mozda potrebne da taj drugi oseti slicno u sebi ali po pravilu spram nekog treceg. Momentalne obostrane ljubavi su nemoguce, bas kao sto su nemoguci konstantni sudari dva ista atoma ili dva ista univerzuma. Isti dozivljaj, istog intenziteta u istoj jedinici vremena na istom prostoru od dve razlicite jedinke je laicki receno nemoguca misija. Zato je ta spoljna kreacija nase sustine, kvarka nase alternativne realnosti koju osetimo delom vremena ovog proslog ili buduceg, jednom u pola ili tricetvrt veka ispunjenje svrhe naseg postanka. Zivot bez tog trenutka je nistavan ma koliko bio ulickan i nacifran da ga svako pozeli za sebe. Ali, neki to nikad nece shvatiti ili sto je jos teze po njih, ikad doziveti.

Tako je bog uredio svet, odnosno tako je uredio nas ljude. Nekome je dao nekom nije, nekom dao pa mu posle uzme, nekoga time obogati ali ga stavi na marginu zivota i napravi ga slavnim posle smrti dok nekog anonimusa obdari mozda delom moci koje sam ima. Ko god bio u pitanju, neko obdaren, slavan ili na margini, pouzdan ili nepouzdan, ocajan ili stena, prav ili naopak, mozda licemer ili cak zao, svako od njih za tim traga, iskreno ili neiskreno, sa sirokim otvorenim duhom ili sa carigradskim zidovima oko sebe koji kriju kao zmija noge tu potrebu iza sto i jedne brave cekajuci da neko zakuca ili gurne pravi kljuc ne shvatajuci da je kljuc u njima samima. Danasnji covek je savrsen u odnosu na ono sta ce od njega postati za koju deceniju bas kao sto je nesavrsen za onog coveka od pre nekoliko decenija ranije. Jedina stvar koja moze da nas spase od samounistenja je upravo tema o kojoj se ovde govori. Ni manje ni vise.
 
Obećan tekst iz bloga.

Citajuci ovu raspravu dolazim do zakljucka da ono cudo koje se ljudima ne desi nikad ili jednom, mozda najvise dvaput u zivotu niko nije osetio ili barem nije osetio na pravi nacin. Zena ili muskarac su totalno nebitne odrednice u desavanju psihofizicke tajne koju nijedna naucna disciplina ne moze da objasni na pravi nacin. Frljanje sa imenicama i pridevima necega sto je imanentno, od vise sile dato i neobjasnjivo zdravom ljudskom razumu, samo pokazuje sustinu besmisla "naucnog" razgovora o tome. Mogu biti ispisani tomovi knjiga o tom fenomenu, nijedan nece docarati efemernu osnovu njenog nastanka. Smisao zivota svakoga od nas nije konformizam ili neka forma lazne duhovne stabilnosti, vec traganje i bunt sto je sasvim suprotno konformizmu i odlika je kreacije odnosno stvaranja. Traganje za samim sobom, neprepoznatljivo traganje za raspadnutim delovima nas samih i sakupljanje delova koji nas cine kompletnim licnostima je sustina svakoga od nas.

Da bi bili kompletni moramo makar jednom osetiti to nesto sto spaja zivot i smrt, ovozemaljsko i ono fascinantno nepoznato i gde hodajuci po ivici svesti pokusavamo da spoznamo sta znaci sama ta rec, odnosno frljajuci pojam koji je ne retko ofucan od silne upotrebe. Jer te stvari se ne mogu nicim zemaljskim opisati pa bili mi pesnici, knjizevnici, muzicari ili slikari. Sustina je u spoju hemije i vantelesnog prebacenog u dimenziju subsvesti naseg bica koja je jos jedina stvar koja nas cini na neki nacin zivotinjskim "gospodarima" ove planete. Kada nam taj donji deo ledenog brega odstrane, hirurski ili genskim eksperimentima, morfoloski cemo postati zombirani roboti kojima nece biti potrebna ni demokratija a ni anarhija jer cemo se sustinski ponasati na isti nacin ma kakva bila spoljna senzacija.

Smisao zivota je u iscekivanju tog trenutka koji moze trajati hiljaditi deo sekunde donoseci nam perceptivnu muku koja po pravilu izmamljuje onaj spoljni sjaj kome nije povod ni lepota posmatranoga, ni nagota, ni zelja, ni bilo koje poznato ljudsko osecanje koje se ne moze banalizovati recima ma kako lepo i smisleno te reci bile spakovane. Tren je dovoljan da spoznamo sebe u drugome, godine su mozda potrebne da taj drugi oseti slicno u sebi ali po pravilu spram nekog treceg. Momentalne obostrane ljubavi su nemoguce, bas kao sto su nemoguci konstantni sudari dva ista atoma ili dva ista univerzuma. Isti dozivljaj, istog intenziteta u istoj jedinici vremena na istom prostoru od dve razlicite jedinke je laicki receno nemoguca misija. Zato je ta spoljna kreacija nase sustine, kvarka nase alternativne realnosti koju osetimo delom vremena ovog proslog ili buduceg, jednom u pola ili tricetvrt veka ispunjenje svrhe naseg postanka. Zivot bez tog trenutka je nistavan ma koliko bio ulickan i nacifran da ga svako pozeli za sebe. Ali, neki to nikad nece shvatiti ili sto je jos teze po njih, ikad doziveti.

Tako je bog uredio svet, odnosno tako je uredio nas ljude. Nekome je dao nekom nije, nekom dao pa mu posle uzme, nekoga time obogati ali ga stavi na marginu zivota i napravi ga slavnim posle smrti dok nekog anonimusa obdari mozda delom moci koje sam ima. Ko god bio u pitanju, neko obdaren, slavan ili na margini, pouzdan ili nepouzdan, ocajan ili stena, prav ili naopak, mozda licemer ili cak zao, svako od njih za tim traga, iskreno ili neiskreno, sa sirokim otvorenim duhom ili sa carigradskim zidovima oko sebe koji kriju kao zmija noge tu potrebu iza sto i jedne brave cekajuci da neko zakuca ili gurne pravi kljuc ne shvatajuci da je kljuc u njima samima. Danasnji covek je savrsen u odnosu na ono sta ce od njega postati za koju deceniju bas kao sto je nesavrsen za onog coveka od pre nekoliko decenija ranije. Jedina stvar koja moze da nas spase od samounistenja je upravo tema o kojoj se ovde govori. Ni manje ni vise.

A bas sam htela in private da prokomentarisem ovaj tvoj post.
Nista, mozda nekom drugom prilikom.
 
Ako si u nekoj smeri Hriščanin ili poznaješ Učenje Hrista, kako označavas Hristovu Smrt na Golgoti?


Jedinu vezu sa hrišćanstvo imam kroz rođenje. Rođen sam u porodici hrišćana. No nikada nisam bio religiozan. Nisam mogao prihvatiti religioznu istinu. Tako isto ne očekujem i to uvijek naglašavam, da niko ko čita ono što ja pišem, ne misli da je istina u mojim riječima. Istina se nalazi u sebi a riječi su samo putokazi ka istini.

Prvi put sam pročitao Bibliju poslije prosvjetljenja. Htio sam da uporedim ono što sam neposredno iskusio kao Boga i istinu o sebi sa onim što propovijeda Bibija. I pronašao sam mnogo sličnosti, mnogo putokaza ka istinama ali i mnoštvo laži.

Isusova smrt, po biblijskim tekstovima, čovječanstvu treba da bude dokaz da se Život ne završava smrću tijela.
Zašto baš smrću tijela dokazujemo da Život ne zavisi od tijela?
Zato što razum čovjeka ne može da zamisli Život izvan tjelesnih granica. Razum čovjeka stvara zaključke na račun onoga što vidi, a u Bibliji je jasno prikazana Isusova smrt kao žrtva koju je Hrist svjesno prinio čovječanstvu, kako bi kroz njegovu žrtvu čovječanstvo osjetilo da on apsolutno zna da Život poslije tjelesne smrti i dalje postoji.

Ideja je uistinu suluda. Ali pošto je smrt uvijek vezana za strah, a strah je jedna od najmoćnijih emocija, kreatori Biblije su svjesno igrali na kartu ljudske emocionalnosti. Strah od smrti je bazični strah. U njemu korijen nalaze i svi ostali strahovi. Strah od smrti je strah od neznanja, od nepoznatog. Isus je (po Bibliji) svoju misiju upravo zasnovao na otkrivanju tih nepoznatih informacija o postojanju. Isusovo iskustvo je upravo iskustvo prosvjetljenja, pri čemu je Biće-apsolut, prosvijetlilo sebe i s tim dobilo i 'nadljudske sposobnosti'. Naravno, ako bi smo sa Isusom bili u istom prostoru i vremenu, vidjeli bi smo ga čovjeka koji ima te, za čovjeka 'natprirodne sposobnosti. Tako su ga 'vidjeli' i njegovi savremenici (ako je po Bibliji). Da bi Isusva ličnost imala značenje koje se kroz Bibliju želi postići, potrebna su bila vjerodostojna svjedočenja. Svjedoci njegovim čudima bili su Matija, Marko, Luka i Jovan (Ivan). Ako posvetiš pažnju načinu pisanja, teško da ćeš pronaći drugačiji stil objašnjenja od jednog do drugog.

Nije mi jasno da li njegova Smrt baš bila potrebna.

Isusova smrt (po biblijskoj priči) ne samo da je bila potrebna, već je to esencijalni dio biblijskog svjedočanstva da se radi o 'božanstvu' koje čitava knjiga promoviše. Da se priča o Isusu nije završila na taj način, Biblija ne bi imala cjelovito umotanu emocionalnu sliku žrtvovanja 'Sina božijeg' zarad čovječanstva. Tad ne bi bilo tako jake emocionalne veze između čovjeka koji traži spasenje i ponuđenog 'spasitelja'. Crkva je kroz Isusvou smrt emocionalno vezala vjernika za nadu u spas. S tim je postala istinski posrednik između 'Boga' i vjernika. Nada i vjera postali su jedno. Onaj koji stvori čvrstu vjeru u spasenje, već je uhvaćem u mrežu 'spasitelja'. A ko ubira plodeve spašavanja? Isus? Bog? Naravno Ne. Sveštenstvo i vlastelini. Nisu ni svi sveštenici niti svi vlastelini znali istinsku namjenu Biblije. Biblija je sredstvo manipulalcije nad razumom mase. Crkva i vlastela su uvijek bili zajedno.
 
Poslednja izmena:

Back
Top