- Poruka
- 7.335
U mom selu svi Beograd doživljavaju kao Eldorado.
I oni koji ne znaju da dođu do Beograda, savetuju svoju decu da idu u Beograd. Kada neki zalutali turista svrati kod nas, oni ga ubeđuju da što pre beži odavde, govore mu da ovde nema ništa, i da treba bežati, izgovaraju to apokaliptičnim tonom, unezverenim pogledom fiksirajući pridošlicu koji ih zbunjeno gleda.
Naše devojke posle osmoletke grabe školu bližu Beogradu, a posle srednje obavezno odlaze u naš Eldorado, kao što su ih savetovale ujne, strine, tetke, mame.
Naši momci grabe za njima, prvim busom, makar radili kao fizikalci na građevini, i bili dotirani od samohranih majki koje nadniče na njivama.
Nedeljom, na autobuskoj, mnogo ljudi sa paketima isped nogu čeka klimavi autobus kojim će poslati humanitarni paket manje-više neuspešnoj stundetariji i "radnicima" koji su, davno, juče još, bili njihova deca, i koje su savetovali da beže odavde. Kuće koje su marljivo gadili, na dva sprata, plus potkrovlje, ostaju prazne, a oni sami i bolesni, pomalo izgubljeni u tim ogromnim kućama koje kao da naglašavaju njihovu samoću. Pomenuti migranti često dugo ostaju neudate i neoženjeni, nimalo uspešni u svom poslu, a standard im je često niži nego što su imali kod kuće.
Ljubav i mržnja prema Beogradu se naglo i nepredviđeno smenjuju, pa neupućeni zalutali turista ne zna kako da se ponaša, pogotovu ako je iz Beograda, izuzev ako nije dete naših migranata iz Titovog doba, preponosna prva generacija beograđana koja prenaglašava da je rođena u Beogradu, i da Beograd, preplavljen izbeglicama i najnovijim talasom migranata "nije onaj stari".
Ja nikad nisam bio u Beogradu, pa reko da vas priupitam:
Šta mislite o ovoj pojavi, da li je uobičajena u vašem kraju, prepoznajete li sebe u ovoj priči, ili u nekom njenom delu, i da li zaista svi kaljavi putevi vode u Beograd?
I oni koji ne znaju da dođu do Beograda, savetuju svoju decu da idu u Beograd. Kada neki zalutali turista svrati kod nas, oni ga ubeđuju da što pre beži odavde, govore mu da ovde nema ništa, i da treba bežati, izgovaraju to apokaliptičnim tonom, unezverenim pogledom fiksirajući pridošlicu koji ih zbunjeno gleda.
Naše devojke posle osmoletke grabe školu bližu Beogradu, a posle srednje obavezno odlaze u naš Eldorado, kao što su ih savetovale ujne, strine, tetke, mame.
Naši momci grabe za njima, prvim busom, makar radili kao fizikalci na građevini, i bili dotirani od samohranih majki koje nadniče na njivama.
Nedeljom, na autobuskoj, mnogo ljudi sa paketima isped nogu čeka klimavi autobus kojim će poslati humanitarni paket manje-više neuspešnoj stundetariji i "radnicima" koji su, davno, juče još, bili njihova deca, i koje su savetovali da beže odavde. Kuće koje su marljivo gadili, na dva sprata, plus potkrovlje, ostaju prazne, a oni sami i bolesni, pomalo izgubljeni u tim ogromnim kućama koje kao da naglašavaju njihovu samoću. Pomenuti migranti često dugo ostaju neudate i neoženjeni, nimalo uspešni u svom poslu, a standard im je često niži nego što su imali kod kuće.
Ljubav i mržnja prema Beogradu se naglo i nepredviđeno smenjuju, pa neupućeni zalutali turista ne zna kako da se ponaša, pogotovu ako je iz Beograda, izuzev ako nije dete naših migranata iz Titovog doba, preponosna prva generacija beograđana koja prenaglašava da je rođena u Beogradu, i da Beograd, preplavljen izbeglicama i najnovijim talasom migranata "nije onaj stari".
Ja nikad nisam bio u Beogradu, pa reko da vas priupitam:
Šta mislite o ovoj pojavi, da li je uobičajena u vašem kraju, prepoznajete li sebe u ovoj priči, ili u nekom njenom delu, i da li zaista svi kaljavi putevi vode u Beograd?