Velika je šteta što sadašnji kulturni period, koji mi nazivamo i koji će ljudi narednih generacija, naravno, takođe nazivati ’’evropskom civilizacijom’’, u celokupnom procesu usavršavanja čovečanstva predstavlja jedan, da tako kažemo, prazan i neuspešan period.
A to je stoga što u pogledu razvoja uma, tog glavnog pokretača samousavršavanja, ljudi naše civilizacije ne mogu svojim potomcima u nasleđe da ostave ništa vredno.
Jedno od glavnih sredstava za razvoj čovekovog uma predstavlja, recimo, literatura. Ali šta literatura savremene civilizacije može da pruži? Ništa osim razvoja, da je tako nazovemo, ’’prostitucije reči’’. Osnovni uzrok iskvarenosti današnje literature predstavlja, po mom mišljenju, to što je celokupna pažnja pri pisanju postepeno, sama od sebe, prestala da se koncentriše na kvalitet misli i na tačnost sa kojom se ona prenosi i počela je da se usredsređuje samo na težnju za spoljnjim sjajem, odnosno kako se to drugačije kaže, lepotom stila – zahvaljujući čemu je konačno nastalo ono što nazivam prostitucijom reči.
Činjenica je, takođe, da možete da provedete čitav dan čitajući debelu knjigu a da ne znate šta je pisac hteo da kaže, i da tek kad ste već gotovo dovršili i nakon što ste straćili toliko vremena – ionako nedovoljnog za ispunjavanje životnih obaveza – otkrijete da je čitava ta galama zasnovana na nekoj sićušnoj, gotovo nepostojećoj ideji.
Celokupna savremena literatura može po svome sadržaju da se podeli u tru kategorije : prva obuhvata ono što se naziva naučnim poljem, druga se sastoji od pripovedne proze, a treća od opisa i svedočanstava. Naučne knjige obično sadrže zbir svakojakih starih hipoteza koje su već svima očigledne, ali iskombinovanih na razne načine i primenjenih na razne nove predmete.
U pripovednoj prozi, ili kako se to drugačije zove, romanima, kojima su takođe posvećene debele knjižurine, najvećim delom se, ne libeći se nikakvih detalja, opisuje kako su nekakav Džon Džons i neka Meri Smit ostvarili svoju ’’ljubav’’, to sveto osećanje koje se u ljudima zahvaljujući njihovoj slabosti i nedostatku volje postepeno degenerisalo, da bi se sada u savremenom čoveku sasvim izrodilo u porok.
Treća kategorija daje opise putovanja, avantura, biljnog i životinjskog sveta različitih zemalja. Dela te vrrste u principu pišu ljudi koji nikada nigde nisu bili i koji zapravo nikada ništa nisu videli, ljudi koji, kao što sam već rekao, nikada nisu prekoračili svoj prag. Oni, uz vrlo retke izuzetke, naprosto puštaju svojoj mašti na volju ili prepisuju razne odlomke iz tuđih knjiga, čiji su autori ranije fantazirali, baš kao i oni sami.
Sa ovako manjkavim razmevanjem odgovornosti i značaja literaranog rada današnji pisci, koji sve više teže lepoti stila, nekada izmišljaju čak i neverovatne akrobacije u stihovima kako bi dobili nešto što po njihovom mišljenju predstavlja lepotu sazvučja i time još više uništavaju već ionako slabašan smisao svega što pišu.
Ma kako vam to moglo izgledati čudno, smatram da su savremenoj literaturi veliki deo zla nanele gramatike, to jest gramatike jezika svih onih naroda koji učestvuju u nečemu što bih nazvao ’’zajedničkim nemilozvučnim koncertom’’ savremene civilizacije. Gramatike njihovih jezika su u večini slučajeva veštački iskonstruisane, i stvarala ih je, a i danas ih menja jedna kategorija ljudi koji su u pogledu razumevanja stvarnog života i jezika koji se iz njega razvio radi međusobnog razumevanja potpuno ’’nepismeni’’. Sa druge strane, gramatiku je kod svih naroda ranijih epoha, što nam drevna istorija vrlo jasno pokazuje, postepeno formirao sam život, u skladu sa različitim nivoima njihovog razvoja, sa klimatskim prilikama njihovog glavnog prebivališta i glavnim načinima pribavljanja hrane.
Gramatike izvesnih jezika u savremenoj civilizaciji toliko iskrivljuju značenje svega što pisac želi da prenese da je čitalac, naročito ako je stranac, lišen i najmanje mogućnosti da shvati čak i ono nekoliko preciznih misli koje bi, da su drugačije izražene, možda još uvek mogle da budu shvaćene.
...
(stari mudri persijanac)