Biblija je knjiga. Stiven King piše knjige. Ebote, Tolkin je pisao knjige; pa sam čula samo za zanemarljivu šačicu fantasta koji su pomislili da je pisao
bilo šta drugo. A ja sam Tolkin nerd; u najautentičnijem amerikanskom smislu koji uopšte postoji.
Čak ni ja ne mislim da je to bilo šta osim knjige. Hoću da kažem, kad sam trezna a nisam uduvana.
Postojalo je vreme kad sam se zgražala nad faktom kako
iko posle veoma ranog srednjeg veka može istinski, zaista verovati da je Biblija bukvalno istinita. Bilo je doba tokom kojih su ljudi verovali da će dočekati sledeću žetvu jedino ako žrtvuju device. To je ok. Bilo je doba tokom kojih je čovek verovao da je zapaljen grm misterija u rangu sa božanstvom. I nije se usuđivao da mu priđe, baš kako ne bi prišao ni bogu.
Onda je prošlo neko vreme, i čovek je shvatio da ga neće spržit munja ukoliko uzme zapaljenu granu da njome ogrije golo dupe. Na stranu šta ja mislim, koliko je to uopšte bilo pametno. Na stranu
to. Govorim o svima onima koji dan danas, u eri početaka kolonizacije svemira; mogu verovati da je zapaljen grm - božanstvo. Zato što to tako piše u nekoj knjizi. Koju su napisali ljudi.
Knjige pišu ljudi, i Bibliju su napisali ljudi. Ljudi, sa svim strahovima, frustracijama, šizoidnim nastupima i halucinacijama koji su svim ljudima dostupni
inače. Ne mogu uzet knjigu koju su pisali ljudi kao božanstvo, zato što bih isto tako mogla reć da su faraoni bili božanstva. A nisu. Isto kao što to nije bio ni Isus.
Ali danas se više ne zgražam. Zato što ljudi Bibliju doživljavaju bukvalno, hoću da kažem. Pre bih mogla reći da smatram zanimljivim do kojih dubina može saći čovečije apsolutno poverenje.
U druge ljude. Neki koji znaju šta pišem, znaju da sam već pisala o Amišima, i njihovom apsolutnom ubeđenju da je svaki način na koji im njihovi biskupi tumače Bibliju - tačan, i jedini ispravan. Biskupi koji su ljudi. Koji tumače knjigu koju su napisali ljudi. Tu više nije čak ni u pitanju prvobitno poverenje prvih hrišćana, već poverenje u second hand učenje, u zalagaonicu. U kineske radnje!..
Oni u to
veruju.
Bez obzira šta ja mislila o tom fenomenu - a ono što mislim, to je da su
ljudi koji su pisali ono što je kasnije sabrano i skupljeno u Bibliju, revidirali istorijske fakte onako kako su čuli da su im pričali ili kako su mislili da treba da budu revidirani; i/ili su govorili o svojim sumnjivo labilnim vantelesnim iskustvima - koji su uglavnom skroz izvodljivi i usled slabe ishrane, loših zuba, straha zbog propagiranja ideja koje je zabranjeno i, ponekad, malo opijata; i/ili su, prosto, zbog ovakvih ili onakvih (često političkih) razloga lagali - dakle, bez obzira šta ja mislila; isto tako još uvek mislim da je slepo poverenje možda najintrigantnija činjenica u vezi ljudi.
Odakle čoveku
vera za slepo poverenje?
Zašto verujemo u bilo šta? U Isusa, Budu ili Muhameda? U amerikanski imperijalizam? U nindža kornjače?
Biblija je kolateralna šteta u ogromnoj ljudskoj potrebi za verovanjem.