Ja u principu sportiste postujem zbog onoga sto pokazujuju na terenu. Ako je majstor i njegove poteze je zadovoljstvo gledati, bas me briga da li psuje, pljuje, svadja se sa sudijom, i lomi rekete. Ako je fin, vaspitan, a ne igra bas najbolje, ebiga, naci ce se neko i za njega da navija

Drag mi je bio Bobi Fiser u sahu, jer je bio nenormalno jak u svoje vreme, iako je bio cudak i namcor i neprilagodjen. Jednostavno kad vidim njegove partije, odusevim se. Svi smo navijali za Cikago zbog Jordana (mada je on bio za primer u svemu) ali i zbog Rodmana, coveka koji pravi preko 20 skokova po utakmici, iako je bio vrlo problematican u svemu. Sumaherova voznja dok je bio mladji je bila fenomenalna, njegov tim je prvi poceo sa strategijama jednog vise zaustavljanja od protivnika, jer je jedino Mihael mogao da iskoristi u dovoljnoj meri prednost lakseg bolida i da satire protivnike i sa manje konkurentnim bolidom. Iako je napravio nesportskih poteza vise nego bilo koji drugi vozac, opet sam navijao za njega, kao i pola sveta. Za Federera sam ranije navijao jer je lepo igrao. Onda je poceo da se prenemaze i da ne pruza sve od sebe, pa sam shvatio da Rafa daje daleko vise na terenu, a Rafu posebno cenim zbog stonoteniskog forhend spina. Znaci nije mi bitno da li je neko dobricina ili djubre, nego sta ume na terenu.