- Poruka
- 3.407
U Indiji, oko 2300. godine pre naše ere, oko 35.000 ljudi živi i radi u gradu Mohendžo Daro, u dolini Inda, na teritoriji današnjeg Pakistana. Mir i spokoj vladaju do trenutka užasa, do trenutka u kome će taj narod nestati bez traga kao da ga nikada nije ni bilo. I tek početkom XX veka arheolozi uspevaju da pronađu nešto ostataka: 24 skeleta, poneki predmet i ceo jedan pokopani grad.
O ovoj nesreći govori i “Mahabharata”, čuveni staroindijski ep u stihovima (veoma slobodan prevod):
“Iznenada, podiže se veliki vetar od koga se zatresoše planine i pojavi se vatreni plamen koji se kretaše vazduhom. Na nebu ugledasmo nešto što je ličilo na svetleći oblak poput plamenova usijane vatre.”
Ko je ili šta je uništilo sve stanovnike Mohendžo Dara? Mnogi naučnici sigurni su: pošto su pronađeni skeleti radioaktivni, narod je pobilo neko nuklearno oružje.
Mesto na kome je pokopan Mohendžo Daro otkrio je 1872. godine britanski arheolog Aleksander Kaningem. Godine 1920. indijski arheolog Raj Bahadur Daja Ram Sahni proširio je iskopavanja na susedni grad Harapu. Zašto su žitelji Harape oko 2000. godine pre naše ere napustili svoja staništa? Da li se možda ispostila obradiva zemlja ili je reka Ind skrenula tok i oterala ih? Možda je ipak nešto drugo u pitanju?
Pretpostavka o nuklearnoj katastrofi nastala je kada su pronađeni skeleti 70-tih godina prošlog veka podvrgnuti ispitivanjima, pri čemu je utvrđeno da su veoma radioaktivni, čak 50 puta više nego što bi bilo prirodno.
Nuklearni fizičar Surendra Gadakar smatra da su skeleti ozračeni tokom nuklearne probe 18. maja 1978. u oblasti Pokhranu, gde se nalazi Mohendžro Daro, kao sve drugo što je iskopano iz njega. Ipak, radioaktivnost skeleta daleko je veća od radioaktivnosti svega drugog u provinciji Pokhranu.
Istoričari ne isključuju mogućnost da je u “Mahabharati”, poemi koja u više od 100.000 distiha sadrži epske, filozofske i mitološke priče i rasprave, opsan pad i eksplozija nekog meteora.
Ostaje činjenica da je stihove o velikoj eksploziji opisanoj u “Mahabharati” govorio niko drugi do slavni fizičar Robert Openhajmer (1904-1967.) glavni čovek projekta “Menhetn”, za vreme eksplozije prve u istoriji atomske bombe u Alamogordu 16.jula 1945. godine. Openhajmer, strastveni ljubitelj hinduističke kulture i umetnosti, naučio je sanskrit i govorio je, u originalu, ono što se događalo, rečima boga Krišne, otelovljenja boga Višnu, iz knjige Bhagavad-gite, jedne od nekoliko desetina koje sačinjavaju “Mahabharatu”.
“Činilo se kao da je nastupio smak sveta. Sunce se vrtelo u krugu. Opaljen žarom oružja, svet se u groznici rušio. Slonove je osmudila vrućina, pa su mahnito jurili tamo-amo tražeći zaklon pred užasnom jarom. Voda postade vruća, životinje ugibahu, neprijatelj bijaše pokošen, a razbesnjela vatra rušila je stabla jedno za drugim, kao kad šuma gori. Slonovi su užasno rikali i u širokom krugu rušili se, ugibajući, na zemlju. Konji i bojna kola izgoreše, i sve je izgledalo kao posle požara. Na hiljade kola bijaše uništeno, a onda se na more spustila duboka tišina. Počeše duvati vetrovi, i na zemlji postade svetlije. Pred očima se ukazao grozan prizor. leševi poginulih bijahu strašnom vrućinom tako unakaženi da više nisu ličili na ljude. Nikad pre toga nismo videli tako stravično oružje niti smo ikada pre toga čuli nešto o takvom oružju.”
C. Roy, Drona Parva, 1889.
Za sad ću se uzdržati od zakjučaka. Samo da napomenem da je prema nekim procenama Mahabharata stara i 5000 godina.
O ovoj nesreći govori i “Mahabharata”, čuveni staroindijski ep u stihovima (veoma slobodan prevod):
“Iznenada, podiže se veliki vetar od koga se zatresoše planine i pojavi se vatreni plamen koji se kretaše vazduhom. Na nebu ugledasmo nešto što je ličilo na svetleći oblak poput plamenova usijane vatre.”
Ko je ili šta je uništilo sve stanovnike Mohendžo Dara? Mnogi naučnici sigurni su: pošto su pronađeni skeleti radioaktivni, narod je pobilo neko nuklearno oružje.
Mesto na kome je pokopan Mohendžo Daro otkrio je 1872. godine britanski arheolog Aleksander Kaningem. Godine 1920. indijski arheolog Raj Bahadur Daja Ram Sahni proširio je iskopavanja na susedni grad Harapu. Zašto su žitelji Harape oko 2000. godine pre naše ere napustili svoja staništa? Da li se možda ispostila obradiva zemlja ili je reka Ind skrenula tok i oterala ih? Možda je ipak nešto drugo u pitanju?
Pretpostavka o nuklearnoj katastrofi nastala je kada su pronađeni skeleti 70-tih godina prošlog veka podvrgnuti ispitivanjima, pri čemu je utvrđeno da su veoma radioaktivni, čak 50 puta više nego što bi bilo prirodno.
Nuklearni fizičar Surendra Gadakar smatra da su skeleti ozračeni tokom nuklearne probe 18. maja 1978. u oblasti Pokhranu, gde se nalazi Mohendžro Daro, kao sve drugo što je iskopano iz njega. Ipak, radioaktivnost skeleta daleko je veća od radioaktivnosti svega drugog u provinciji Pokhranu.
Istoričari ne isključuju mogućnost da je u “Mahabharati”, poemi koja u više od 100.000 distiha sadrži epske, filozofske i mitološke priče i rasprave, opsan pad i eksplozija nekog meteora.
Ostaje činjenica da je stihove o velikoj eksploziji opisanoj u “Mahabharati” govorio niko drugi do slavni fizičar Robert Openhajmer (1904-1967.) glavni čovek projekta “Menhetn”, za vreme eksplozije prve u istoriji atomske bombe u Alamogordu 16.jula 1945. godine. Openhajmer, strastveni ljubitelj hinduističke kulture i umetnosti, naučio je sanskrit i govorio je, u originalu, ono što se događalo, rečima boga Krišne, otelovljenja boga Višnu, iz knjige Bhagavad-gite, jedne od nekoliko desetina koje sačinjavaju “Mahabharatu”.
“Činilo se kao da je nastupio smak sveta. Sunce se vrtelo u krugu. Opaljen žarom oružja, svet se u groznici rušio. Slonove je osmudila vrućina, pa su mahnito jurili tamo-amo tražeći zaklon pred užasnom jarom. Voda postade vruća, životinje ugibahu, neprijatelj bijaše pokošen, a razbesnjela vatra rušila je stabla jedno za drugim, kao kad šuma gori. Slonovi su užasno rikali i u širokom krugu rušili se, ugibajući, na zemlju. Konji i bojna kola izgoreše, i sve je izgledalo kao posle požara. Na hiljade kola bijaše uništeno, a onda se na more spustila duboka tišina. Počeše duvati vetrovi, i na zemlji postade svetlije. Pred očima se ukazao grozan prizor. leševi poginulih bijahu strašnom vrućinom tako unakaženi da više nisu ličili na ljude. Nikad pre toga nismo videli tako stravično oružje niti smo ikada pre toga čuli nešto o takvom oružju.”
C. Roy, Drona Parva, 1889.
Za sad ću se uzdržati od zakjučaka. Samo da napomenem da je prema nekim procenama Mahabharata stara i 5000 godina.