Ja mislim da su za sve krivi mediji.
I žene i muškarci će tražiti potvrdu svojih vrednosti putem sopstvenih kriterijuma; s tim da zahtevanje potvrde - u patetičnom smislu koji ovde njušim - nikad nije
objektivno; misleći da je većina danas nametnute kriterijume usvojila kao sopstvene; i slažući se da žena, po defaultu, u svemu tome prednjači u odnosu na muškarca.
Što ne znači da je muško pametnije, razumnije i otpornije; već su mu postavljeni niži kriteriji.
Muško će reći da nema ničeg niskog (po obimu i raznovrsnosti, da ne bude zabune) od potrebe koje mu je sadašnje društvo stavilo kao imperativ; a koje beše da se
usaglasi sa ženom. Da ju razume, što bi rekla kafanska pevaljka. Obzirom da današnja žena ne razume ni samu sebe, potpuno razumem zašto se taj čin prosečnom muškarcu čini nedostižan.
Doduše,
muško bi valjalo da se priseti kako nikad, do danas,
ženi nije stavljeno u deo toliko toga: da bude rame uz rame s njim u svakom poslu, situaciji i odnosu; da bude posvećena majka a da zarađuje i da uz sve to još i u svakom trenutku izgeda ko zmaj - po mogućnosti i ako samo ikako može, upravo onolikog obima bokova i s.isa koliko je gay/fashion/fancy lobi propisao da treba.
Jer je to, bože moj,
merilo.
Vrlo malo se ljudi upita čije.
Žensko se, danas, uči
kriterijumima putem časopisa, knjiga samopomoći i španskih sapunica. Oprah je guru pred kojim će se svaki brahmin stideći sakriti. Ako se izrazu učiš u cirkusu; zašto bi tvoji načini bili iole drugačiji? Dramljenje, predstave, cendranje, padanje u nesvest, pretnje, zahtevi, zahtevi, zahtevi... Nesiguran čovek zahteva zato što mora nečim nahraniti svoje aždaje strahove.
Vrlo je teško biti
siguran kad je imperativ savršenstvo.
Neću da ulazim u raspravu šta je savršenstvo i da li ga
muško danas zaista traži; zato što mislim da je sam koncept savršenstva
danas pogrešan, zato što verujem da su muškarci labilni na ponudu isto koliko i žene; pa zahtevaju nemoguće barem isto onoliko
koliko i žene; a pre sveg jer mi se čini da malo, kanda bi rekli; oftopičarim.