Kaa
Iskusan
- Poruka
- 5.946

Kad počneš sebe da shvataš ozbiljno,procenjuješ,analiziraš....na dobrom si putu da odeš od sebe - ravno u qurac...kontaš?
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Indigo71:. Čovekov mozak je toliko moćan da bez problema može da "materijalizuje" šta god da poželiš samo ako čvrsto veruješ u to a iskreno da sebi puštam filmove o crnim energetskim vampirima da bih dokazao sebi da imam čelična muda, to mi dodje malo mazohistički.
Moja poenta znači nije: Kastaneda = glupost, ali oprezno jer čovek lako može da zagadi već ionako poprilično zagađenu podsvest. Treba se paziti ljudi koji tvrde da je svet oko nas neverovatan i nedokučiv a opet imaju odgovor na svako postavljeno pitanje.
Meni se tu ne intelektualno već nekako osećajno pali crvena lampica.
Da li to iz mene govori moj lični "letač" ili sam to ipak samo ja ... ne bih znao reći.
Čovek jeste odgovoran jer ima slobonu volju.Modruna:Најлепше је у свему томе што је сваки човек лично одговоран за квалитет свог живота.
То значи да најпре морамо да докучимо шта је то уопште "кавлитет" живота, а потом морамо да пронађемо начин да свој живот учинимо што квалитетнијим. И за обоје смо лично одговорни (и за сазнање и за споровођење тог сазнања у дело). И никоме (ниједном људском бићу) не морамо да полажемо рачуне о томе. Мораћемо да полажемо рачуне за свој живот можда само на некаквом "божјем суду" (све културе колико их је било током историје сматрале су да некакав "божји суд" постоји). Ако не рачунамо тај божји суд -- потпуно смо сами са својим животом, и сами одговорни за њега.
Другим речима: живи како хоћеш и како сматраш да је добро, али пази -- одговоран си за своје одлуке!
Ово је добро имати на уму јер је човек обично озбиљнији (и поштенији) у размишљањима кад је свестан да је лично одговоран. Сама та свест га уозбиљује, да тако кажем, а животу ипак треба приступити довољно озбиљно (мада не и преозбиљно).
Pazi ristob, na ovoj temi se govori o intelektualnoj kontroli ljudi od strane vanzemaljaca, pa tvoj komentar o slobodnoj volji je čista jeres. Ali ako prihvatim i tvoju ideju, onda sam zbunjen, jer kada pođem u WC pitam se da li je to moja slobodna volja po Božijem blagoslovu, ili vanzemaljska kontrola. Znam, znam, rećićete neozbiljno, vulgarno, prizemno, neintelektualno,........, ali, takvi su i komentari koji ozbiljno prihataju ideju o kontroli, pa ja "nikoga" ne ružim.ristob:Čovek jeste odgovoran jer ima slobonu volju.
Čovek svakog momenta polaže račune, jer se čoveku ne događa ništa drugo nego mu se ostvaruje ono što se nalazi u njegovom mozgu, njegovim misaonim tvorevinama.
Ponovo naznačavam da smo lično odgovorni za ono što će nam se dogotiti, jer mi odlučujemo o tome šta će biti prisutno u našem mozgu.
Čovek se zgrozi pomisli da bi ga, u nekoj (nezavidnoj) situaciji mogao neko posmatrati a on da to ne zna. Pa, čovek je svakog momenta posmatran. Čak je i svaka čovekova misao poznata. Od ljudi se ne trba stideti, treba se stideti od Boga.
stnco:onda sam zbunjen, jer kada pođem u WC pitam se da li je to moja slobodna volja po Božijem blagoslovu, ili vanzemaljska kontrola. .
Evo jedne lagane i poučne naučno – fantastične priče za pred spavanje koju je napisao Mr. Rodger Di pre više godina.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.
Ili nije.
PRIJATNO ČITANJE !
NEPOŽELJNI STANAR
Desilo se to neposredno pre nego što je dostigao nultu tačku, tu ničiju zemlju u svemiru gde su se oslabljena gravitaciona polja dveju planeta susretala i potirala.
Mejnard je svoju pažnju podjednako posvećivao prozirnom mehuru u kome je bilo smešteno Majncovo klatno, i prednjem i zadnjem otvoru ugradenim u čeličnu oplatu kontrolne kabine. Osluškivao je kritički ravnomerno kuckanje gajgerovih brojača i tiho zujanje prečišćivača vazduha; uprkos svom bestežinskom stanju i totalnom odsustvu ravnoteže bio je potpuno miran.
Ali duboko u sebi, ispod svoje istrenirane mirnoće, Mejnard je osećao sve veći trijumf, jedno slavodobitno likovanje, potpuno nezavisno od naučnog ponosa. Osećanje da je pionir, avangarda jednog osvajačkog naroda, ushićavalo ga je i potenciralo oduševljenje u njemu kada je okrenuo oči prema prednjem otvoru gde je visio Mars, okrugao i crvenkast - pegavi, enegmaticni disk pun obećanja.
Zemlja je visila u stražnjem otvoru iza i ispod njega, jedan nežan smaragdni polumesec u svojoj prvoj tankoj četvrti. Jedan topao zeleni srp koji je bio dom, žuraiv nedozreo mlad svet, nestrpljiv da se probije kroz crni prazni prostor i zadovolji svoju silnu radoznalost u pogledu svojih kosmičkih suseda.
Bio je pri kraju drugog dana putovanja i savladao je otprilike polovinu razdaljine koju je trebalo da prevali. Atomske mlaznice odavno su prestale da rade, u trenutku kad je postignuta brzina neophodna da se izbegne dejstvo gravitacije, i ponovo ce proraditi tek kad budu potrebne da uspore njegovo približavanje. Središna tačka se nalazila neposredno pred njim; kroz svega nekoliko trenutaka on će napustiti polje Zemljine privlačnosti i otpočeti slobodan pad u zonu crvene planete.
Posmatrao je kobaltnu kuglu Majncovog klatna kako podrhtava na svom tankom kvarcnom končiću sa prvim daškom oslobađanja od Zemljine gravitacije, kad je strah naišao.
Užas ga je pogodio odjednom, galvanski, ispraznivši iz njega sav razum i sva osećanja. Kontrolna kabina okretala se vrtoglavo pred njegovim očima, a bezdana panika koja je pograbila njegov um bila je neka monstruozna stvar što je pokuljala iz nepojamnih dubina podsvesti. Sav se sledio, gotovo ne dišući, kao čovek paralizovan moćnim električnim šokom.
Nije to bio strah od smrti. Nije to bio čak ni njegov sopstveni strah.
Bila je to slepa panika Nečega u njemu o čijem postojanju nikada nije ni slutio, Nečega što je vrištalo bezglasno u besmislenoj manijačkoj stravi i borilo se da oslobodi Sebe od njega.
Bio je razdiran tom borbom za jedan beskrajni trenutak, a onda se sve završilo. Osetio je kako se Ono iskobeljalo iz spona njegovog duha, kao ludak koji se grčevitim uvijanjem izvukao iz ludačke košulje, a zatim počelo da pada natrag prema Zemji, sve dalje od njega. Mogao je da oseti sasvim jasno kad se Ono jednom našlo van njega - neka zlobna, neshvatljiva Stvar koja je brzo tonula natrag ka smaragdnom srpu ZemIje.
Za trenutak je sedeo ošamućen, dok mu se dah ponovo vraćao u pluća a čelikom obložena kabina postajala stabilna pred njegovim ukočenim pogledom. A kad je Ono nestalo u daljini i kad nije više osećao mahnitanje Njegovog terora, preplavilo ga je osećanje brze, neograničene slobode, kakvu doživljava neki vatreni ždrebac kad se, neočekivano, oslobodi svog jahača.
On je još uvek bio Robert Mejnard, ali s jednom razlikom.
Bio je slobodan.
Osećanje apsolutne slobode zgranulo ga je. Prvi put u svome životu posedovao je potpuno sebe samoga, bez sumnje ili bez rezerve, bio kompletno, ničim pomućeno biće. Mogao je da oseti kako mu se svest i dalje širi, dosežući u svaki skroviti kutak njegovog uma i preuzimajući kontrolu nad funkcijama o čijem postojanju riikada ranije nije ni sanjao.
Nametala mu se jedna analogija u savršenoj egzaktnosti detalja: on je bio sličan nekom čoveku koji se budi iz maglovitog sveta sna i odjednom ustanovljuje da je ono što mu se pre činilo kao jedna mala soba u stvari golema, prostrana kuća. Bilo je i drugih prostorija sem one skučene odaje u kojoj je on obitavao čitavog svog života - prostorija u kojima je sve do maločas stanovalo Nesto drugo, ali koje su ležale otvorene i spremne za njegovu sopstvenu upotrebu sada kada je njihov Stanar otišao. Do maločas, njegov ego je zauzimao samo jednu bednu desetinu njegovog mozga; sa odiaskom Onog, on je postao sopstvenik čitavog svog uma.
A isto tako iznenada kao i spoznaja šta se dešavalo s njim i zašto, njegova neverovatno povećana inteligencija sredila je sve detalje tih zbivanja u jasnu i preglednu sliku.
On je služio kao domaćin jednoj parazitskoj inteligenciji čitavog svog života, a da ni sam toga nije bio svestan. Kretao se po Njenim diktatima, sprovodio svoju sopstvenu volju samo kad je Ono spavalo ill bilo umorno ili rasejano, nikad ne uspevajući potpuno u nekom svom nastojanju zato što je Ono imalo kontrolu i moralo da bude slušano. I dok je sada istraživao ispražnjene prostorije svog upravo oslobođenog uma, njemu postade jasno da je Ono bilo samo jedno od mnogih, da su svi Zemljani imali Stanare kao sto je Ono - nedokučiva parazitska bića koja su kontrolisala ljudsku životnu snagu i održavala se zahvaljujući njoj.
Mislio je: Nije ni čudo što na Zemlji imamo ratove! Nismo uspeli da stvorimo zajednički temelj za sporazum zato što se nalazimo pod Njihovom prinudom. Oni znaju kakve su naše inherentne sposobnosti i huškaju nas jedne na druge, da ne bismo upoznali i uništili Njih. Sve što je Čovek ostvario, uspeo je da ostvari uprkos Njima.
Pogledao je novim očima instrumentsku tablu ispod prednjeg otvora i začudio se jednostavnosti mašina koje je kontrolisala. On je, prvenstveno, bio astrofizičar i posedovao je veoma skromno znanje o atomskoj propulziji; sada mu je svaka njena funkcija bila jasna već na prvi pogled. Eksperimenta radi, nacrtao je grafikon putanje koju je napravio kroz svemir i u minut tačno izračunao koliko će još vremena proći pre no što kočeće mlaznice počnu usporavati njegovu brzinu radi pristajanja.
Digao je pogled prema prednjem prozoru gde je visio crvenkasti disk Marsa, ocrtan prema crnoj, somotnoj pozadini svemira, kao neki crveni dragulj koji je mutno blistao medu nasumce rasutim manjim dijamantima, prizivajući ga u neograničena obećanja budućnosti.
Neko vreme sedeo je sasvim mirno na tapaciranom komandnom kauču, misleći napregnuto, okušavajući novu moć svog uma, kao da proverava savitljivost jednog novog uda čijeg je postojanja upravo postao svestan.
Njegov prvi zaključak bio je neizbežan. Stanar ga je napustio zato što nije mogao da egzistira van Zemljine gravitacije. Bio je prinuđen da izađe iz njega ili da ugine, i sa Njegovim odlaskom on je postao prvi stvarno slobodan čovek.
Oni nisu bill nepobedivi. Nisu bili čak ni naročito inteligentni, uprkos svom daru parazitske kontrole, inače bi njegov sopstveni Stanar shvatio u kakvoj se opasnosti nalazi. Činjenica da su oni bili bića zavisna od gravitacije otkrila mu je prvu ranjivu pukotinu u Njihovom oklopu, Ahilovu petu koja je obećavala konačno spasenje za ljude. A sigurno postoje i drugi načini za oslobođenje od Njih, i na njemu je sada, kao na prvom slobodnom čoveku, ležala odgovornost da se pobrine da i drugi pripadnici njegove vrste postanu slobodni kao što je on bio.
Zamišljao je harmoničnu integraciju jedne Zemlje naseljene slobodnim ljudima i jasno video visine do kojih bi se ljudi mogli vinuti, neometani od strane svojih Stanara. Njegove sopstvene mogućnosti, sada dok ih je sumirao, zaprepašćivale su ga svojim obimom. Nije bilo nikakvih limita onome šta je mogao da učini, nikakvih granica znanju koje je mogao da akumulira i upotrebi.
Eto šta stvarno znači biti čovek. Mogu da oslobodilm svet. Kao Mojsije, mogu da izvedem svoj narod iz ropstva.
Misao mu je ozarila lice, ispunila ga žarom anticipiranog trijumfa. Sve je bilo tako jednostavno, sada kada je postao slobodan ...
Kroz nekoliko časova on će se spustiti na Mars i tamo za svega nekoliko minuta instalirati svetlosni odašiljač da se javi naučnoj fondaciji koja ga je i poslala u svemir. Neće moći da kaže istinu svojoj sabraći, zato što su ona još uvek bila u ropstvu, a njihovi Stanari ne smeju da budu upozoreni; ali moći će da izmisli neku prihvatljivu priču o silnim bogatstvima na Marsu, priču koja će dati povoda drugim i većim trgovačkim ekspedicijama da krenu za njim. Uz pomoć ostalih slobodnih ljudi moći će da osnuje jednu novu civilizaciju na Crvenoj planeti, da pronađe načine kojima će preneti bitku natrag na Zemlju i potpuno iskoreniti Stanare. Biće potrebno dosta vremena za to, ali na kraju će ljudi biti slobodni.
Majncova centrifuga polako se zaklatila, i sa pomeranjem njene kobaltne kugle Mejnard je osetio da prelazi iz Zemljinog u Marsovo polje gravitacije. Osetio je prvi majušni trzaj težine i postepeno vraćanje ravnoteže dok mu se telo prilagođavalo sve većoj sili nove gravitacije.
Sa povratkom ravnoteže odjednom mu postade jasno da leži naglavce i zato se okrenuo prema kontrolnoj tabli da izvrši potrebnu korekciju. Kabina se ispravila, rotirajući polako sve dok crvenkasti, sve krupniji disk Marsa nije došao u položaj ispred i ispod prednjeg otvora. Majncovo klatno prestalo je da oscilira, mala kobaltna kugla visila je kruto na kraju zategnutog kvarcnog vlakna.
Sada se već uveliko nalazio unutar Marsovog gravitacionog polja. Napravio je brz proračun (za koji bi mu ranije bili potrebni časovi mučnog naprezanja) i ustanovio da će tačno kroz deset časova prvi put aktivirati prednje mlaznice radi kočenja. Njegov mali brod lagano će produžiti u blago zakrivljenoj spirali, izbegavajući čudno raspoređene orbite dva majušna meseca, a onda će, kad za svega nekoliko minuta odredi pravi kurs, biti spreman za spuštanje.
Sa uzbuđenjem je posmatrao kako crveni disk Marsa sve brže izrasta u pegavi globus, pomalo već zamućen na svojim ivicama zbog refrakcije atmosfere. Tamo dole, na mrtvom tlu tog drevnog sveta, on će instalirati opremu i poslati svoju trijumfalnu poruku Zemlji, tu fabuloznu likujuću laž koja će navesti ostale ljude da masovno krenu ka Crvenoj planeti.
Slobodni ljudi! Supermeni, bolje rečeno, u jednom novom, slobodnom svetu. A tada ništa neće biti nemoguće!
Kasnije, dezaktivirao je prednje mlaznice za kočenje i osetio kako se meki sunđerasti madrac sedišta pod njim polako odiže usled sve veće brzine broda. Sada je već uveliko bio u silaznoj spirali, gutajući nekoliko tričavih hiljada milja koje su ležale izmedu njega i blistave budućnosti.
Legao je natrag na kauč, osmehujući se, dok mu je mozak bio zauzet porukom koju će odaslati na Zemlju, i planiranjem kampanje koju će organizovati. Godine će proći pre nego što ljudi uspeju da se potpuno oslobode svojih Stanara, možda i više decenija, ali vreme nije važno.
Bio je to u suštini jednostavan zadatak, zato što će on i oni koji dođu posle njega biti slobodni od Njihove prinude - ničim pomućeni, nesputani supermeni, za koje vreme ne znači nista.
Krajnji ishod može da bude samo pobeda ...
Nešto je oštro udarilo o njegovu novu svest, nekakav jezivi pipak inteligencije koja oprezno opipava svoj put. Osmeh se sledi na njegovom licu i on se kruto uspravi na sedištu, sav ošamućen neočekivanom stravom od onoga šta mu se sada dešavalo. Onda opipavanje prestade, a hladna Inteligencija izvan njega pokulja u njegov mozak kao dim u praznu prostoriju, neodoljivo gušeći njegov slabašan pokušaj da pruži otpor.
Ustao je i prišao prednjem otvoru, zureći tupo u sve bližu peščanu pustoš dole ispod njega i pokušavajući da se priseti kakva li je ono veličanstvena stvar bila o kojoj je do maločas razmišljao. Ili je to, možda, bio samo san? Negde u najudaljenijim uglovima njegove otupele svesti oformila se jedna misao i isplovila kao mehurić do površine njegove svesti; a onda je baš kao mehurić prsnula, i njeno značenje bilo je izgubIjeno za njega.
Stanari su postojali na Zemiji, govorila je ona. Zašto ne bi postojali i na Marsu?
alles_gut:‚‚Oslušni taj lavež‚‚, nastavi don Huan. ‚‚ To je način na koji mi moja voljena zemlja pomaže da ti sad iznesem poslednje što imam da ti kažem. To lajanje je nešto najtužnije što čovek može da čuje. Taj pseći lavež je sneni glas nekog čoveka‚‚, reče don Huan. ‚‚Dolazi od neke kuće u onoj dolini prema jugu. To čovek kroz lavež svog psa, budući da su združeni u robovanju za ceo život, urla svoju tugu, svoju dosadu. Moli smrt da mu dodje i oslobodi ga teških i mukotrpnih okova života...Taj lavež i samoća koju on stvara govore o osećanjima ljudi‚‚ nastavi on. ‚‚Ljudi čiji je život bio kao jedno nedeljno popodne, popodne koje, sve u svemu, nije bilo bedno, ali zato vruće, dosadno i neprijatno. Znojili su se i mnogo nervirali oko sitnica. Nisu znali kuda da idu, šta da rade. Njih je to popodne ostavilo jedino sa sećanjem na tričava uzrujavanja i jednoličnost, i onda se primaklo kraju; već se spustila noć.‚‚