Alija, bivši Srbin

Alija Izetbegović: "Da, bio sam Srbin dok još nisam znao tačno ko sam i šta sam. Bio sam se poveo za starijom braćom, koji su bili opredeljeni kao Srbi, između dva rata. Ali kad sam malo razmislio, video sam da nisam ni Srbin, ni Hrvat, nego Musliman".
 
Meni je neshvatljivo kako je mogao biti Srbin? Pogledajte ona usta, onaj glas, nacin na koji prica, izgovara rijeci, njegovo lice, mimika, nema bas nista srpsko. Sav je nakakav nikakav.
 
Eve koga z...:

" ...
Alija i Meša Srbi, a Raif i Mak Hrvati?

PostPostao/la kub lajkan dana 10/01/2006 17:47
http://www.pincom.info/bih/opsirnije.asp?ID=35419

Zašto su se Bošnjaci izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati ?

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u demokraciji, godinama se izjašnjavao kao Srbin. Izetbegović ipak nije iznimka jer su se brojni muslimani iz bivše Jugoslavije svojedobno izjašnjavali kao Srbi ili, rjeđe, kao Hrvati.

MOSTAR - Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine u demokraciji, godinama se izjašnjavao kao Srbin. Izetbegović ipak nije iznimka jer su se brojni muslimani iz bivše Jugoslavije svojedobno izjašnjavali kao Srbi ili, rjeđe, kao Hrvati. Bilo je to posebno naglašeno u razdoblju od II. svjetskog rata do početka 70-ih godina prošloga stoljeća kad je muslimanima konačno priznato pravo na naciju.

No, imali su muslimani tada i sretnijih rješenja mogli su se izjasniti kao neopredijeljeni ili prihvatiti jugoslavenstvo. Uostalom, većina je to i činila, pa je pitanje zašto su se neki priklonili hrvatskoj, odnosno srpskoj naciji.

Odgovor, čini se, prema pisanju Večernjeg lista, leži u činjenici da se na taj način lakše preživljavalo i napredovalo. Najteže je objasniti postupak Alije Izetbegovića, dugogodišnjeg lidera Bošnjaka.

Činjenica da se na popisu stanovništva nekad izjašnjavao kao Srbin poprilično kompromitira njegova kasnija, ekstremno islamistička stajališta.

Jedini je logičan odgovor na takvo izjašnjavanje da je opredjeljenjem za srpsku naciju Izetbegović zapravo lakše mogao raditi na projektu priznanja najprije muslimanske, a kasnije bošnjačke nacije.

S druge strane, kao sušta suprotnost Izetbegoviću pojavljuje se Raif Dizdarević, Titov prvoborac i istaknuti komunist. Ni Dizdarević se nije izjasnio kao neopredijeljen, već je do kraja 60-ih bio Hrvat. No, teško da je Dizdarević u svome izjašnjavanju tražio put k političkome vrhu. Njegovo objašnjenje zapravo je logično on nije imao nikakvih posebnih emocija prema Hrvatima, već je jednostavno prihvatio činjenicu da u njegovoj rodnoj Fojnici nema Srba.

Stoga je za mene bio logičan izbor da se izjasnim kao Hrvat ili da budem neopredijeljen. Tada sam izabrao prvo, no čim sam se mogao izjasniti kao Musliman, to sam i učinio kazao nam je bivši predsjednik Predsjedništva BiH i SFRJ.

U skladu s tadašnjom dominacijom Srba u SFRJ, muslimani su se radije priklanjali njihovu nacionalnom korpusu. Tako se, prema popisu stanovništva iz 1948., čak 87.637 (8,1 posto) muslimana iz BiH izjasnilo kao Srbi, a 25.295 (2,8 posto) kao Hrvati. Neopredijeljenih je bilo 788.403. Još je zanimljivija situacija kad se pogleda isti popis stanovništva u tadašnjoj SR Hrvatskoj i SR Srbiji. Čak 70,4 posto muslimana koji su živjeli u Hrvatskoj izjašnjavalo se kao Hrvati, a još više, 83,2 posto, muslimana iz Srbije izjašnjavalo se kao Srbi. To se vjerojatno dogodilo jer su mnogi od njih imali vrlo nisku razinu vlastite nacionalne svijesti, ali i zbog nedostatka nacionalnog kulturnog sadržaja.

Baš kao što su se tadašnji muslimani u Hrvatskoj i Srbiji ugavnom izjašnjavali kao Hrvati i Srbi, tako su i u BiH postojali dominantno hrvatski i srpski krajevi, barem kad je riječ o muslimanima. U zapadnoj Bosni uglavnom su bili muslimani Hrvati, u istočnoj muslimani Srbi. No, mnogi od njih ni danas ne znaju zašto su se njihovi roditelji opredjeljivali za neku od tih nacija.

I danas je tako zanimljiv primjer iz Velike Kladuše, gdje se mnogi izjašnjavaju kao Hrvati. Riječ je o muslimanima koji nisu prihvatili bošnjačku naciju, već se i dalje izjašnjavaju kao Muslimani. No, u međuvremenu su gotovo svi dobili hrvatske putovnice, izjasnivši se kao Hrvati. Jedan od njih je i Rifet Dolić, predsjednik Demokratske narodne zajednice.

"Ali ja nikada nisam znao jesu li moji roditelji Hrvati ili neopredijeljeni. U našoj obitelji to je bilo irelevantno pitanje kaže za Večenji list Rifet Dolić.

U istoj toj Cazinskoj krajini ima i drugih zanimljivih primjera, poput Ibrahima Mujića. On je već u drugom mandatu zastupnik u federalnom Domu naroda, ali ne u bošnjačkoj, već u hrvatskoj kvoti.

"Moji su se roditelji, djedovi i bake izjašnjavali kao Hrvati pa nemam razloga biti nešto drugo. Ja sam Hrvat muslimanske vjere", kaže Mujić.

Osim u političkoj, i u kulturnoj kremi ima muslimana koji su se priklonili hrvatskoj ili srpskoj naciji. Najpoznatiji su, dakako, Mak Dizdar kao Hrvat i Meša Selimović kao Srbin. No, bilo je tu i mnogo drugih Hrvata, poput Safvet-beg Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Alije Nametka, Srba, poput Avde Karabegovića, ili pak Crnogoraca, poput Ćamila Sijarića. Jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca, akademik Muhamed Filipović, opravdavao je njihove postupke različitim pritiscima ili komercijalnim razlozima.

Tako je isticao da se Meša Selimović izjašnjavao kao Srbin zbog terora koji je nad njim vršio Cvjetin Mijatović, a Mak Dizdar kao Hrvat jer je tako knjige mogao tiskati u većoj nakladi, imati veće tržište i izvući se iz teškog siromaštva u kojem je živio.

Činjenica je da su muslimane u bivšoj Jugoslaviji svi svojatali i da su provodili njihovu asimilaciju. No, također je zanimljivo i da su se, primjerice, na izborima 1923. svi izabrani zastupnici muslimani u Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije, izuzevši Mehmeda Spahu, izjasnili kao Hrvati.

10.1.2006.
Pincom.info ".
Sa:

http://www.klix.ba/forum/alija-i-mea-srbi-a-raif-i-mak-hrvati--t22375.html-

A Vi sami procitajte naredni komentar na gornjem linku ...
 
"Stari Abdulah ga je cuteci pazljivo slusao. Grickao je
travku krajem zuba zagledan negdje u daljinu.
Kad Safet zavrsi, Abdulah uzdahnu:
- Sve ja to znam, moj Safo. Oni nas preziru ko da smo gubavi,
jer ne pristajemo ni na jednu bandu. Nijesmo niciji.
- Kako to, deda, nijesmo niciji. Zar mi nijesmo Turci iz
Anadolije, kako babo prica.
- Nijesmo, moj Safo. Odrastao si, treba da znas istinu.
Nema Turaka u Hercegovini. Nema ih ni u Bosni, ni u Sandzaku.
Turci su otisli u Tursku, a mi smo ovdje ostali.
- Pa ko smo onda mi? - cudi se Safet.
- Mi poticemo od njih.
- Od koga?
- Od njih. Od vlaha.
Safetu se javi neka mucnina u stomaku, bijes ga obuze.
- Ja nijesam Vlah! necu da budem krmski Vlah. Oni se krste
i idu u crkvu, a mi u dzamiju. Mrzim Vlahe. Ja nijesam Vlah.
- Smiri se, Safo moj - pomilova ga Abdulah po kosi. Nijesmo
mi Vlasi no je muka sto ne znamo ko smo. S njima necemo,
a Turci nijesmo. Mi smo se, moj Safo, nekad prezivali Miljanici.
Zivjeli smo dolje blizu Bilece i slavili smo svetog Nikolu. Babo mog
babe, sucur Alahu, poturcio i dosao ovamo. Sa sobom je kandilo donjeo,
eno ga jos na tavanu.
- Je li to ono s lancima sto stoji u starom sanduku?
Jeste. To je nase kandilo, moj Safo.
Glas starog Abdulaha je podrhtavao. Bilo je u njemu neke
tuge i gorcine.
- A sto to ne bacimo, djedo, no nam pogani kucu - pita
Safet.
Abdulah gricka travku, pogledom luta po plavom nebu iznad Hercegovine.
- Jos si ti mali, Safo. Jednog dana ces razumjeti.
- Sto mi ne objasnis, djedo?
- Ne znam hoces li razumjeti, moj Safo. Jos si mali da to
razumijes. Veliki si da znas ko smo, a mali da razumijes da nijesmo
ni Srbi ni Turci. i da kandilo ne smije da se baci.
- Ja cu kad porastem da ga bacim.
Cuti Abdulah. Ispljunu izvakanu travku, ubra drugu i stavi je
medju zube, pa poslije duzeg cutanja veli:
- Mozda. Mozda ces i da ga bacis. Safo moj. Mozda hoces,
a mozda neces.
- Hocu, djedo. Bacicu ga sigurno.
- Mozda. Mozda, Safo moj. Mozda hoces, a mozda neces.
Samo Alah sve zna.
- Alah ne voli kandilo, djedo. On ne voli ni Vlahe.
- Ko ce to znati, Safo moj. Bog je jedan i nas i njihov.
Safet ga gleda zbunjeno.
- Kako to, djedo. Oni ne vole Alaha.
- Sve ces ti to jednog dana shvatiti, Safo moj.
- Molim te, djedo, baci ono sa tavana.
Abdulah uzdahnu.
- Necu. Necu, Safo moj. Dok sam ja ziv necu, a vi poslije cinite
sta hocete. Dace Alah da ja umrem da vam zla ne vidim.
Safet je uporan.
- A sto, djedo? Objasni mi. Zasto neces da bacis ono sa
tavana?
Cuti Abdulah. Gricka travku, zmirka ocima.
- Slusaj dobro, Safo moj - kaze napokon. Slusaj dobro i
upamti. Dobro upamti, ne moras sada da razumijes, razumjeces
kad bude trebalo. Ova dva rata su nam, isla na ruku. Alah
nam je pomogo pa smo Vlahe u oba rata razrijedili. Ali, opet
ih je puno ostalo. Nece nam zaboraviti, a ne zna se sta nosi
dan, a sta noc. Moze i njihovo da dodje. Zato nam, treba ono
kandilo. Safo moj. Ako njihovo dodje, uzmi kandilo i ikonu
svetog Nikole, ima na tavanu i ikona, Safo moj, upali kandilo
i prozovi se Stojan. Tako ces glavu da sacuvas. Jesi li
utuvio, Safo moj?
- Jesam. djedo, ali ja necu da budem Stojan.
- E moj Safo - opet uzdahnu Abdulah, vakat kule po
primorju gradi, vakat gradi, vakat razgradjuje.
- Sta ti to znaci, djedo?
- Moli se Alahu da nikada ne saznas sta to znaci.
Razumije sada Safet-beg poruku starog Abdulaha."


Dervis i smrt-Mesa Selimovic
 

Back
Top