Ipak mislim da natprosječno inteligentni ljudi nastoje da se koliko-toliko uklope u okolinu, osim ako nisu baš totalno skrenuli u osobenjaštvo (kao Tesla naprimjer), jer nikome nije lako nositi teret posebnosti. Možda je najbolje primjer za to moj omiljeni američki pisac Vilijam Fokner čije bezbrojne romane sam uvijek volio čitati. Živio je sa suprugom na malom ranču negdje na jugu, radio farmerske poslove, pio pivo sa seljacima iz komšiluka ispred lokalne prodavnice, vozio krntiju od auta a bio je genije, nobelovac, pun love i nije živio takvim načinom života da bi zadobio nekakve simpatije u narodu, radi neke popularnosti, lažne skromnosti ili iz nekog perverznog fazona. Čovjek je jednostavno bio svjestan da je jako različit od ostalih i tu različitost je osjećao kao težek teret koji je nastojao olakšati time što će se "spustiti" među običan narod i živjeti njihovim načinom života.