Ako duša postoji, mogla bi se otkriti oduzimanjem?

neki marko

Početnik
Poruka
3
Mislim da sam došao do zanimljivog pristupa o temi postojanja duše. Možda nisam dovoljno filozofski ni naučno potkovan da to precizno definišem i branim, ali osjećam da ova ideja ima potencijal.
Zamislimo da duša jedne osobe (npr. Uroš) pređe u tijelo druge osobe (npr. Stefan). U trenutku kad se to desi, Uroš nastavlja da živi u Stefanovom tijelu, koristi Stefanov mozak, njegova sjećanja, iskustva, sve. On reaguje kao Stefan, misli kao Stefan, osjeća kao Stefan, jer koristi sve što Stefan jeste.
Po toj logici, nikakva promjena ne bi se mogla primijetiti. Ni Uroš ni Stefan ne bi znali da je došlo do „zamjene duša“, jer identitet se oslanja na mozak i njegovo pamćenje, osobine, ponašanja. U suštini, ako se duša promijeni, a sve ostane isto onda duša očigledno nema nikakav efekat, i prema tome je nepostojeća.
Ako bi ipak nešto bilo drugačije, to „nešto“ mogla bi biti duša. Znači, traženje razlike pri ovakvoj promjeni moglo bi biti jedini način da se dokaže da duša postoji.
Ako se razlika ne može detektovati, moj lični zaključak je jasan: duša ne postoji.
Volio bih čuti mišljenje nekoga ko je dublje u ovim temama. Želim znati da li se samo vrtim u površnom zaključivanju koje već odavno ima kontraargumente koje ne poznajem.
 
1. Ako duša prelazi u drugo telo, a ponaša se identično kao prethodni "stanar" tog tela i nema svest o prelasku, onda se postavlja pitanje: Koja je poenta prelaska ako se ništa ne menja?


2. Duša se tradicionalno posmatra kao nosilac svesti, volje, identiteta i sećanja. Ako se to sve "izbriše" ulaskom u drugo telo, onda to više i nije ista duša, nego samo neka energija bez identiteta.


3. Takva ideja ne objašnjava individualnost — ako je sve isto, onda duša ne igra nikakvu ulogu, što se protivi suštini većine duhovnih učenja.

Duša se smatra večnim, nematerijalnim delom čoveka — ona jeste sve ono što osećaš kao "ja": misli, svesnost, emocije, volja, identitet.

Naše astralno ili duševno telo i sve ono što razmišlja, oseća i
posmatra jeste upravo duša u svom prirodnom obliku, nevezana za fizičko telo.
 
Takvi zaključci se misaono nameću kad o duši razmišljaš kao o nečem materijalnom.
Duša, duh i promišljanja o njoj je transcendentalna filozofija..pojam transcendentalno je suprotan pojmu empirijsko....
Razumijem da neki smatraju da o duši treba razmišljati isključivo transcendentalno, odnosno izvan dosega logike. Međutim, moj zaključak je da takav pristup nije ništa drugo do vjera, a ne znanje. Pošto svi procesi koje doživljavamo, sjećanja, volju, misli, možemo objasniti funkcijama mozga, nemam razlog da pretpostavim postojanje nečega što je izvan tog sistema. Svjestan sam da ova diskusija može ići u nedogled upravo zato što svako polazi od različitih temelja razmišljanja. Zbog toga smatram da je važno jasno razlikovati šta je znanje, a šta vjera.
 
1. Ako duša prelazi u drugo telo, a ponaša se identično kao prethodni "stanar" tog tela i nema svest o prelasku, onda se postavlja pitanje: Koja je poenta prelaska ako se ništa ne menja?


2. Duša se tradicionalno posmatra kao nosilac svesti, volje, identiteta i sećanja. Ako se to sve "izbriše" ulaskom u drugo telo, onda to više i nije ista duša, nego samo neka energija bez identiteta.


3. Takva ideja ne objašnjava individualnost — ako je sve isto, onda duša ne igra nikakvu ulogu, što se protivi suštini većine duhovnih učenja.

Duša se smatra večnim, nematerijalnim delom čoveka — ona jeste sve ono što osećaš kao "ja": misli, svesnost, emocije, volja, identitet.

Naše astralno ili duševno telo i sve ono što razmišlja, oseća i
posmatra jeste upravo duša u svom prirodnom obliku, nevezana za fizičko telo.
"energija bez identiteta”, upravo to i jeste poenta, ako se identitet nalazi u mozgu, nema potrebe da dušu shvatamo kao njegov izvor. Individualnost, po meni, nastaje iz načina na koji mozak procesuira informacije iz kombinacije iskustava i subjektivne interpretacije stvarnosti. Istina, može se postaviti pitanje: “Zašto jedan mozak procesuira stvarnost drugačije od drugog?” I neko bi rekao: “Eto, to je duša.” Ali meni to nije objašnjenje, nego odustajanje od objašnjenja.
 
"energija bez identiteta”, upravo to i jeste poenta, ako se identitet nalazi u mozgu, nema potrebe da dušu shvatamo kao njegov izvor. Individualnost, po meni, nastaje iz načina na koji mozak procesuira informacije iz kombinacije iskustava i subjektivne interpretacije stvarnosti. Istina, može se postaviti pitanje: “Zašto jedan mozak procesuira stvarnost drugačije od drugog?” I neko bi rekao: “Eto, to je duša.” Ali meni to nije objašnjenje, nego odustajanje od objašnjenja.
Identitet se ne nalazi u mozgu, on je samo trenutno sredstvo kojim se duša koristi.
Moja duša, koja je izašla iz tela gledala je to telo koje je napustila i nije imala nikakve emocije prema njemu.
Duša koja izađe iz tela nema želju niti da se vrati, niti da uđe u neko drugo telo, već da ode u neka lepša prostranstva.
 
Razumijem da neki smatraju da o duši treba razmišljati isključivo transcendentalno, odnosno izvan dosega logike. Međutim, moj zaključak je da takav pristup nije ništa drugo do vjera, a ne znanje. Pošto svi procesi koje doživljavamo, sjećanja, volju, misli, možemo objasniti funkcijama mozga, nemam razlog da pretpostavim postojanje nečega što je izvan tog sistema.

"Šta nam u stvari veli iskustvo? Ono nam pokazuje da je život duše, ili ako hoćete, život svesti vezan za život tela, da među njima postoji solidarnost, ništa više. No to niko nikada nije ni sporio; međutim, daleko od toga je učenje da ono što je moždano jeste ekvivalentno sa svesnim, i da bi se u mozgu moglo čitati sve što se zbiva u svesti koja mu odgovara. Jedna haljina zavisi od klina o koji je okačena; ona pada ako se klin istrgne; njiše se ako se klin pokrene; cepa se, ako je klin suviše oštar; iz toga ne proizilazi da svaki deo klina odgovara izvesnom delu na haljini, niti da je klin ekvivalent haljine; još manje iz toga izlazi da su klin i haljina jedno isto.

download.jpg


"Tako je i svest neosporno okačena o jedan mozak, ali to nikako ne znači da se u mozgu odslikava svaka pojedinost svesti, niti da je svest funkcija mozga. Sve što nam posmatranje, iskustvo, pa dakle i nauka dopuštaju da tvrdimo, jeste to da izvestan odnos između mozga i svesti postoji."

citat: Anri Bergson

Филозофија нам је показала и то не само у теорији, већ и у пракси, да је свест великим својим делом независна од мозга. Филозоф се већ за живота у то може уверити. Наравно, не очекујем да нечији материјализмом препариран и у филозофска знања неупућен ум то појми, али тако је како је.
Овако гласи закључак до кога се, не вером, већ размишљањем долази, веровао или не.
"Уколико бисмо сада напустили ту последњу линију чињеница како бисмо се вратили на ону претходну, уколико водимо рачуна о томе да ментална активност човека превазилази његову мождану активност, да мозак складишти моторичке навике али не и сећања, да су друге функције мишљења такође независне од мозга, попут меморије, да је зато очување, па чак и оснаживање личности могуће, па чак и вероватно, након дезинтеграције тела, зар можемо сумњати да се проласком кроз материју на коју наилази, свест кали попут челика и припрема се на још делотворнију активност, на још интензивнији живот?"
Бергсон
 
Poslednja izmena:
Не само да је свест великим својим делом независна од мозга већ је мозак тај који нас држи у овој мизерији од егзистенције.
Шта раде епилепсија, опијати, алкохол, дроге итд. друго него што нарушавају функцију мозга. Дакле они уклањају те дивотне мождане функције не додају им ништа.
И шта је резултат тог уклањања?! Ово о чему је писао Достојевски:

I ja osetih kako se nebo spusti na zemlju i proguta me. Boga sam osetio kao jednu uzvišenu duboku istinu i osećao sam kako me on prožima. Da, postoji bog, uzviknuh ja. Šta se posle toga desilo, ja ne znam. Vi i ne slutite kako božansko osećanje milja obuzima epileptičara jednu sekundu pre napada. Ja ne znam da li je ovo milje trajalo sekundama ili satima, ali verujte mi da ne bih želeo sve radosti sveta za ovo... Da, isplati se dati čitav Život za jedan takav trenutak... U ovim minutima bila mi je jasna duboka, čudovišno lepa reč: doći će jednom doba kad vreme neće više postojati.
Ima sekundi kad vi iznenada osetite večnu harmoniju, koja ispunjava čitavo biće: To je kao kad čovek iznenada oseti u sebi celu prirodu i kaže — da, to je istina... to nije samo ljubav, to je više nego ljubav. Užasno je kako su ta osećanja tako jasna, a radost tako ogromna... U ovih 5 sekundi ja preživljujem čitav jedan život, čemu celokupni razvitak, kad je cilj već postignut.
Dostojevski
Да ли се иједна земаљска срећа може поредити са овим?

Можемо само мислити какво усхићење настаје не када мало опијатом ометемо функцију мозга већ када ту гнусобу уклонимо.
Можда је смрт нешто најлепше за човека а што можемо замислити. Буђење у својој правој божанској природи, далеко од ове грешке.
 
Identitet se ne nalazi u mozgu, on je samo trenutno sredstvo kojim se duša koristi.
Moja duša, koja je izašla iz tela gledala je to telo koje je napustila i nije imala nikakve emocije prema njemu.
Duša koja izađe iz tela nema želju niti da se vrati, niti da uđe u neko drugo telo, već da ode u neka lepša prostranstva.
Da ali te oni posle u tim prostranstvima nateraju da se vratis nazad, shodno agendi koju promovisu i sprovode...
1. Ako duša prelazi u drugo telo, a ponaša se identično kao prethodni "stanar" tog tela i nema svest o prelasku, onda se postavlja pitanje: Koja je poenta prelaska ako se ništa ne menja?
Prelazi novim rodjenjem, ne tokom zivota
P.S. Imala sam 2 astralne projekcije, pa pomalo pričam iz iskustva...
Mozda je to samo gledanje na daljinu a ne izlazak duse.
 
Da ali te oni posle u tim prostranstvima nateraju da se vratis nazad, shodno agendi koju promovisu i sprovode...

Prelazi novim rodjenjem, ne tokom zivota

Mozda je to samo gledanje na daljinu a ne izlazak duse.
- Nažalost, ja nisam stigla do prostranstava, stigla sam sprat iznad, videla komšinicu kako spava i pomislila: Kako će se Seka uplašiti kad bude videla da sam umrla!
Kako sam to pomislila moja duša se vratila u telo.
Ali taj osećaj je nešto najlepše, ne postoje reči za to blaženstvo, baš tako kako je Dostojevski opisao.

- Da...

- Ipak je ovo drugo...
 
Mislim da sam došao do zanimljivog pristupa o temi postojanja duše. Možda nisam dovoljno filozofski ni naučno potkovan da to precizno definišem i branim, ali osjećam da ova ideja ima potencijal.
Zamislimo da duša jedne osobe (npr. Uroš) pređe u tijelo druge osobe (npr. Stefan). U trenutku kad se to desi, Uroš nastavlja da živi u Stefanovom tijelu, koristi Stefanov mozak, njegova sjećanja, iskustva, sve. On reaguje kao Stefan, misli kao Stefan, osjeća kao Stefan, jer koristi sve što Stefan jeste.
Po toj logici, nikakva promjena ne bi se mogla primijetiti. Ni Uroš ni Stefan ne bi znali da je došlo do „zamjene duša“, jer identitet se oslanja na mozak i njegovo pamćenje, osobine, ponašanja. U suštini, ako se duša promijeni, a sve ostane isto onda duša očigledno nema nikakav efekat, i prema tome je nepostojeća.
Ako bi ipak nešto bilo drugačije, to „nešto“ mogla bi biti duša. Znači, traženje razlike pri ovakvoj promjeni moglo bi biti jedini način da se dokaže da duša postoji.
Ako se razlika ne može detektovati, moj lični zaključak je jasan: duša ne postoji.
Volio bih čuti mišljenje nekoga ko je dublje u ovim temama. Želim znati da li se samo vrtim u površnom zaključivanju koje već odavno ima kontraargumente koje ne poznajem.
Nije ne izvodljivo samo što ovakvo useljavanje duše ...( pravilnije rečeno duha) u tuđe telo ima svoj naziv i zove se opsednutost. Duhovi koji koriste tuđi hardver u principu parazitiraju jer su svoj izgubili što dovodi do duševne boli domaćina u kog se uselio. To je zabranjeno.
 
"Šta nam u stvari veli iskustvo? Ono nam pokazuje da je život duše, ili ako hoćete, život svesti vezan za život tela, da među njima postoji solidarnost, ništa više. No to niko nikada nije ni sporio; međutim, daleko od toga je učenje da ono što je moždano jeste ekvivalentno sa svesnim, i da bi se u mozgu moglo čitati sve što se zbiva u svesti koja mu odgovara. Jedna haljina zavisi od klina o koji je okačena; ona pada ako se klin istrgne; njiše se ako se klin pokrene; cepa se, ako je klin suviše oštar; iz toga ne proizilazi da svaki deo klina odgovara izvesnom delu na haljini, niti da je klin ekvivalent haljine; još manje iz toga izlazi da su klin i haljina jedno isto.
Tako je i svest neosporno okačena o jedan mozak, ali to nikako ne znači da se u mozgu odslikava svaka pojedinost svesti, niti da je svest funkcija mozga. Sve što nam posmatranje, iskustvo, pa dakle i nauka dopuštaju da tvrdimo, jeste to da izvestan odnos između mozga i svesti postoji."

citat: Anri Bergson

Пред оваквим темама никада не треба заборавити поделу на појаву и ствар по себи, понашати се као да идеалистичка филозофија никада није постојала, јер:
"Колико je људски интелект ненаклоњен филозофском размишљању види се, између осталог, у чињеници да чак и сада, после свега што је на ту тему речено од Декарта до данас, реализам се и даље самоуверено суочава са идеализмом наивном тврдњом да тела постоје, не само у нашој представи или менталној слици, већ заиста и стварно."
citat Артур Шопенхауер
Рецимо, овај Бергсонов пример са клином и хаљином много објашњава, али само оном ко се поставио на исправно полазиште да је свет представа тј. ономе ко познаје идеализам и његова открића. Осталима, који за тако нешто никада нису чули, споменути пример не казује ништа. Кладим се да они који то прочитају схвате алегорију, можда о њој и размисле, али то је све. Она им не може пружити разјашњење јер њихов свет је реалан, у њему матерјални објекти постоје изван свести, такви какви су, обојени, уобличени, ено их тамо, никаквог проблема ту нема. Проблем је у који матерјални објект свест сместити и то је све, јер матерјални објект постоји по праву, он је неприкосновен у својој реалности, свест је ту оно што је проблематично.
Довести у питање реалност самог матерјалног објекта, то им не пада на памет. А управо у томе је кључ који даје могућност одговора на многа питања о суштини света и живота.
 

Back
Top