Kad se malo zagrebe ispod površine, shvatiš da je svaka muzika "sta" u tehničkom smislu, par skala, nekoliko harmonija i ritmova, i to je to. Ono što je ljudsku muziku činilo posebnom nije matematička struktura nego priča oko nje: ko je to napisao, u kakvom trenutku, kakva je bila energija benda, kakve su slike, koncerti, intervjui, legende… Taj kontekst je davao emociju i identitet.
Kad taj sloj ukloniš, ostanu samo tonovi, a tonovi sami po sebi brzo postanu "prazna priča". Zato nam AI zvuči jednolično: ne zato što je loš, nego zato što je ogolio muziku do gole forme, bez onog ljudskog dodatka koji je muzici davao dušu.