Slatka laž u Adventizmu sedmoga dana - Goran Bosanac
Seventh-day Adventist Church (SDA) naziv je globalne kršćanske vjerske zajednice koja priprema svijet za drugi dolazak Isusa Krista. Svoje korijene ima u vjerskom probuđenju koje je zahvatilo USA, 1840–tih godina. “Kršćanska adventistička crkva” ime je pripadnika SDA u Hrvatskoj, koji se skraćeno nazivaju KAC. U našim krajevima prisutni su oko 100 godina. Misija je Kršćanske adventističke crkve objavljivati svim ljudima vječno evanđelje u kontekstu vijesti trojice anđela iz Otkrivenja 14, 6-12, vodeći ih da prihvate Isusa kao svojega osobnog Spasitelja i Gospodara te da tako svi rastemo u zajedništvu poniznim služenjem i svjedočenjem. Glavno obilježje adventističkog duha je uvjerenje da su adventisti jedina prava crkva, te da drže svih 10 Božjih zapovijedi, onako kako su napisane u Bibliji, a ne kakve su u katekizmu RKC. Tako sam i ja davne 1997. godine sa samo 21 godinu života, postao adventist sedmoga dana.
Nakon višegodišnjeg proučavanja doktrine i prakse adventizma (13 godina), došao sam do zaključaka radi kojih sam duboko uznemiren, jer sam zaključio kako mnoga razočaranja i muke, kroz koje prolaze adventisti, jesu uzrokovani privlačnom ali nebiblijskom naukom adventizma. Radi se o sljedećim zaključcima: Adventistička crkva ne uči pravo evanđelje, jer pogrešno poučava držanje Starog zavjeta koji je dat Izraelu posredstvom Mojsija, a ne Novog zavjeta, sklopljenog u Isusu Kristu, gdje je Bog izvršio i čovjekov dio u zavjetu, te nama sada preostaje priznati Krista i Njegovo završeno djelo, i primiti sva obećanja Novoga zavjeta, dakle KAC drži pogrešan ZAVJET. Adventistička ckrva ima svoje korjene u američkom vjerskom buđenju (iz kojeg nam dolaze još i Jehovini svjedoci i Mormoni!) te vizijama američke proročice Ellen G. White. Ukoliko njeni spisi ne sadrže pravo evanđelje tada ona nije ni Kristov prorok već dokaz da iza adventizma stoji neki neevanđeoski duh, dakle KAC je ispunjena duhom koji nije SVETI DUH iz Kristovog evanđelja. KAC daje veliku važnost sedmom danu tjedna SUBOTI – kada se sve sumira: adventizam uopće ne propovijeda „radosnu vijest“, već vijest straha i poziva na spasenje držanjem subote. Koliko god subota i bila blagoslov, ipak riječ je o blagoslovima koji su u suprotnosti s duhovnim blagoslovima u Kristu. Radi se o pokušaju postizanja blagoslova obećanog Izraelu u Starom zavjetu, što naravno uvjek ostaje nedostižno u Novom zavjetu, jer blagoslov od držanja subote u Novom Zavjetu nije niti obećan – KAC traži blagoslov kojeg nema! Adventizam je stoga religijski sistem koji u svojoj suštini nije kršćanstvo.
Budući sam odrastao bez ikakvog vjerskog znanja, nisam imao predznanje o kršćanstvu i adventizmu u trenutku susreta s Adventistima sedmoga dana. Bili su protiv Pape i nazivali ga antikristom. Isticali su Židovsku Subotu nasuprot Nedjelji kao Papinskom lažnom danu odmora. Sve me to oduševilo, jer znao sam da nešto nije u redu sa svijetom, a oni su dali odgovore. Potom sam živio s adventizmom, ali i čitao Bibliju, te malo-malo imao „aha“ trenutke, kada sam vidio jasno i jednostavno evanđelje Isusa Krista nasuprot adventističkom učenju i praksi. Ponekad sam se morao odricati svojih omiljenih misli, stvari i ljudi, u korist Kristovog evanđelja. Tako je to zadnjih 13 godina. Adventisti imaju jednu uzrečicu: „crkva koju volimo“. Oni jednostavno unatoč tome što i sami uoče neke probleme i nebiblijske nauke u adventizmu ipak radi osjećaja slatke ljubavi prema KAC ustrajavaju kao adventisti. Adventističko učenje je slatka laž, ugodna i korisna. Zastrašujuće je što su adventisti iskreni sljedbenici učenja američke proročice Ellen G. White i jer su iskreno pobožni. Oni žele držati 10 Božjih zapovijedi. Vlastito nastojanje za pravednošću znači nastojati u svojoj sili primijeniti zakon na svoj slučaj, vlasitim umom i sposobnostima, što je nedostatno, bez obzira radi li se o moralnom, fizikalnom ili bilo kojem zakonu koji bi jamčio ispravno ponašanje unutar reda stvorenog svijeta. To nas uči primjer Izraela koji je opisan u knjizi Izlaska kada je Bog izrekao riječi Zakona, sav Izrael je ustvrdio da će sve držati i slušati Boga. No, grijeh ih je ubrzo prevario i pokazao svoje ružno lice te su napravili zlatno tele, i pogazili svoje obećanje pa su bili podložni Božjim kaznama. Bez obzira na kasnija dobra djela kod skupljanja materijala za svetište i izgradnju svetišta, cijela ta generacija je umrla u pustinji. Svi mi u svakodnevnici, našim izvanjskim ponašanjem držimo nekakve varijacije Božjih 10 zapovijedi. Državni zakoni su bazirani na Božjem zakonu, tako mi ne krademo, ne varamo, ne ubijamo. Zavist nas može dovesti do toga da otimamo tuđe posjede kriminalnim činom, a ako to pak radimo možemo završiti i u zatvoru. Neobično je reći da nismo pod Božjim zakonom, kada svi jesmo, čak to jesu i oni koji ispovijedaju ateizam. No, to nipošto ne znači da je Božje mjerilo za vječno spasenje identično našim mjerilima ili da se možemo savršeno uskladiti sa Božjim zakonom do te mjere da doživimo spasenje i preobražaj iz prolaznog u nepropadljivo – vječno. Zakon postoji najviše kao dokaz o nepravednosti odnosno o općoj neusklađenosti djelovanja sila u ovome svijetu, i svjedok protiv nas. Adventistička crkva propovijeda držanje Zakona po sili Kristove milosti, jer vjeruje da će se cijeli svijet pokloniti Sotoni, na način da posluša propis kojim će se narediti držanje Nedjelje kao Dana odmora. Svijet će se pokloniti Papstvu i lažnom Kristu tj. Sotoni koji će se prerušiti u Kristov drugi dolazak da bi obavio posljednju prijevaru. Tako je i adventizam zapravo nastao na zgarištu lažnog proroštva Williama Millera koji je predvidio da će Isus doći 3 puta, i sva tri puta pogrešno! Ellen White je nastavila gdje je Miller stao. Udaljavajući se od adventizma, postavio sam si pitanja: čije ime smo mi veličali kao adventisti sedmog dana? Koga je naše srce bilo puno? O kome su govorila naša usta? Ako je netko prav pred Bogom putem držanja Zakona, onda je Krist uzalud umro (vidi Galaćanima 2). Bio sam pristaša pogrešnog puta. Veličali smo subotu, Ellen White, adventističku ckrvu, sebe kao jedine prave vjernike, zdravstvenu reformu, usta su nam bila puna oholosti naspram drugih crkava i međusobno jedni prema drugima, tako smo uživali govoriti loše o drugim kršćanima, o našoj braći u crkvi, a također i veličali sotoninu silu prijevare, govoreći o sotoni i o tome kako uspješno vara ljude. To nije bilo evanđelje. Adventističko proroštvo radi viđenja budućeg posebnog značaja oko rasprave svjetskih vlada koji će zakon kao moralno mjerilo nametnuti razuzdanim masama, vidjelo je središnjim pitanjem, pitanje dana bogoštovlja: subote ili nedjelje i to kao finalnog pitanja u povijesti. Mnogi su shvatili da je to pitanje spasenja ili propasti. Mi moramo priznati da smo vjerovali kako će mo biti spašeni jer držimo subotu, a ne nedjelju kao neradan dan i dan bogoštovlja. Držanje subote za KAC znači primiti Božji pečat, a držanje Nedjelje, znači primiti Žig Zvjeri (vidi Otkrivenje). Prema 1. Solunjanima 5:20-21, uzeli smo previše od proroštva. Skočili smo pred rudo! Odbijanje pokoravanja nekom zemaljskom zakonu nije, nemože i nikada neće biti pečat Božji niti će pokoravanje takvom zakonu ikada biti dokaz slobodnog opredjeljenja za sotonu i zlo. Duh adventizma je stoga obilježen stalnim strahom od pogreške, poglavito strahom da se ne pogazi Židovska subota, jer bi to značilo gubitak spasenja. Takvo tumačenje Pisma znači potpuno negiranje Kristovog evanđelja, jer u čemu bi onda evanđelje bilo radosna vijest i u čemu bi bila sila duhovnog oslobođenja, ako se robuje strahu? Konačno je važno pitati: kakva je korist ako je adventizam u pravu u mnogim stvarima, ako je čak i proricanje budućnosti točno, a ako ipak kroz sve to propovijeda pogrešno evanđelje? Nema obećanog spasenja na temelju točnog proroštva, već na temelju vjere u Kristovo evanđelje. Može li biti da adventizam želi pridobiti čitav svijet za sebe, a ipak će izgubiti dušu? Danas adventizam kao da ni sam više ne zna u što vjeruje, te je svaka ozbiljnija teološka rasprava gotovo nemoguća. Mogu se čuti glasovi kako adventisti ne smatraju sebe različitim od većine drugih kršćana, no uvjek je to s prozelitskom figom u džepu. Usuđujem se reći da je glavna crta adventizma, ne u doktrini, ne u Ellen White, već u samouvjerenosti u vlastitu ispravnost, ma što vjerovali, i ma što radili. Ellen White je za adventiste sve ono što oni od nje naprave i sve ono što oni žele da ona bude. Kako inače shvatiti promjene koje je crkva radila u njenim spisima, prilagođavajući ih potrebama trenutka, ili kako se to s ljubavlju nazivalo prema „sadašnjoj istini“ ? Serijal od današnjih 5 knjiga serijala Sukoba vjekova, koji je nastao od svega jedne knjige Spiritual Gifts, koja je u 2 volumena obuhvaćala sve ono što danas obuhvaća 5 knjiga, te je obuhvaćala i sjedočanstva za crkvu u istim tim dvama volumenima? Sve je to danas serijal koji popunjava dobru dužinu police za knjige. U tome je ona najveća opasnost, koja udaljava od Evanđelja pokoravanja tuđoj – Božjoj pravednosti, a ta je da je adventizam rak rana koja hrani sama sebe, širi se jedući ostalo kršćansko tijelo. Pokajati se i obratiti se jedini je put kojim se adventist sedmoga dana može otrgnuti od služenja toj mašineriji.†