Deo poglavlja:
35. "Ćuti, prestani"
U rano jutro Spasitelj i Njegovi pratioci došli su na obalu, i svetlost Sunca koje se rađalo, kao da blagosilja mirom, dodirivala je more i zemlju. Ali tek što su kročili na obalu njihove oči zapazile su prizor užasniji od okrutne bure. Iz nekog skrovišta među grobovima, dva poremećena čoveka ustremila su se na njih da ih rastrgnu. Na ovim ljudima visili su delovi lanaca koje su raskinuli bežeći s mesta zatočenja. Telo im je bilo u ranama, a posekotine od oštrog kamenja krvarile su. Njihove oči sevale su ispod duge kose bez sjaja; izgleda da su demoni koji su vladali nad njima potpuno izbrisali svaku sličnost s ljudskim bićem, pa su više ličili na zveri nego na ljude.
Učenici i njihovi pratioci pobegli su užasnuti. Odmah su primetili da Isus nije bio sa njima, pa su se okrenuli da Ga potraže. Stajao je tamo gde su Ga ostavili. On koji je stišao buru, koji je ranije susreo sotonu i pobedio ga, nije pobegao pred ovim demonima. Kada su se ovi ljudi, škrgućući zubima i bacajući penu iz usta, približili Njemu, Isus je podigao istu ruku koja je smirila talase i ljudi nisu mogli da priđu bliže. Stajali su pred Njim besni ali bespomoćni.
Sa autoritetom je naredio nečistim duhovima da iziđu iz njih. Njegove reči prodrle su do pomračenih umova ovih nesrećnih ljudi. Nejasno su shvatili da je blizu Onaj koji može da ih spase od demona koji su ih mučili. Pali su pred Spasiteljeve noge da Mu se poklone; ali kad su se usta otvorila da zamole za Njegovu milost, demoni su divlje vičući progovorili kroz njih: »Šta je tebi do nas, Isuse sine Boga višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me.«
Isus je upitao: »Kako ti je ime?« Odgovor je bio: »Legion mi je ime; jer nas je mnogo.« Upotrebivši nesrećne ljude kao posrednike za prenošenje poruke, zamolili su Isusa da ih ne pošalje izvan tog predela. Nedaleko na padini brega paslo je veliko krdo svinja. Demoni su molili da im se dopusti da uđu u njih, i Isus im je dopustio. Odjednom je bezrazložan strah zahvatio krdo. Ono je besomučno pojurilo niz litice i u nemogućnosti da se zaustavi na obali, stropoštalo se u jezero i utopilo.
U međuvremenu kod opsednutih od demona došlo je do čudesne promene. Svetlost je prosvetlila njihove umove. Njihove oči sijale su razboritošću. Pojave tako dugo izobličene u sotonski lik, postale su iznenada blage, ruke umrljane krvlju postale su mirne i radosnim glasovima ovi ljudi slavili su Boga za svoje oslobođenje.
Sa litice čuvari svinja videli su sve što se zbilo i požurili su da odnesu vest svojim poslodavcima i celom narodu. U strahu i zaprepašćenju celokupno stanovništvo skupilo se da sretne Isusa. Ova dva čoveka opsednuta demonima bili su strah i trepet za celu okolinu. Niko nije sigurno prolazio pored mesta na kome su se oni nalazili, jer bi se sa demonskom jarošću ustremili na svakog putnika. Sada su ovi ljudi odeveni i zdravog razuma sedeli kraj Hristovih nogu, slušali Njegove reči i slavili ime Onoga koji ih je izlečio. Međutim, narod koji je posmatrao ovaj veličanstveni prizor, nije se radovao. Gubitak svinja bio im je važniji nego oslobođenje ova dva sotonina roba.
Ovaj gubitak bio je dozvoljen u milosti prema sopstvenicima svinja. Obuzeti zemaljskim dobrima nisu marili za neuporedive vrednosti duhovnog života. Isus je želeo da raskine uticaj sebične ravnodušnosti, da bi mogli primiti Njegovu milost. Međutim, žalost i gnev zbog zemaljskog gubitka zaslepio je njihove oči za Spasiteljevu milost.
Pojava natprirodne sile probudila je sujeverje u narodu i podstakla njihova strahovanja. Iz boravka ovog Stranca među njima mogu slediti dalje nesreće. Naslućivali su finansijsku propast i odlučili da se oslobode Njegovog prisustva. Oni koji su sa Isusom prešli jezero, pričali su o svemu što se desilo prethodne noći, o svom stradanju u oluji i kako su vetar i more bili umireni. Međutim, njihove reči nisu ostavile nikakav utisak. U strahu narod se okupljao oko Isusa, preklinjući Ga da ih napusti i On je pristao, ukrcavši se odmah za suprotnu obalu.
Ljudi iz Gergese imali su pred sobom živi dokaz o Hristovoj moći i milosti. Videli su ljude kojima je vraćen razum, ali bili su toliko preplašeni da svoje zemaljske interese izlože opasnosti, da je Onaj koji je pobedio kneza tame pred njihovim očima, smatran nezvanim gostom, i Dar Neba bio je vraćen sa njihovih vrata. Mi nemamo priliku da se okrenemo od Hristove ličnosti, kao što su to učinili Gergesinci; ali još uvek postoje mnogi koji odbijaju da poslušaju Njegove reči, zato što bi poslušnost obuhvatila i žrtvovanje nekog svetovnog dobra. Iz straha da Njegovo prisustvo ne izazove novčane gubitke, mnogi odbacuju Njegovu milost i teraju Njegovog Duha od sebe.
Međutim, osećanje oslobođenih od demona bilo je sasvim drukčije. Želeli su društvo svoga Oslobodioca. U Njegovoj prisutnosti osećali su se zaštićenim od demona koji su mučili njihove živote i upropastili njihovo najbolje životno doba. Kada se Isus spremao da uđe u lađu, prišli su Mu, klekli do Njegovih nogu i molili Ga da ostanu kraj Njega da bi mogli stalno slušati Njegove reči. Međutim, Isus im je naložio da idu kući i kažu kakve im je velike stvari učinio Gospod.
Ovde je bio posao za njih – da idu u neznabožački dom i govore o blagoslovu koji su primili od Isusa. Bilo im je teško da budu odvojeni od Spasitelja. Sigurno su ih očekivale velike teškoće u druženju sa svojim neznabožačkim sugrađanima. Njihova odvojenost od društva kao da ih je onesposobljavala za posao koji je On naznačio. Međutim, čim je Isus ukazao na njihovu dužnost, bili su spremni da poslušaju. Ne samo što su govorili svojim ukućanima i susedima o Isusu, već su išli kroz ceo Dekapolis, objavljujući svuda Njegovu moć spasavanja i opisujući kako ih je oslobodio od demona. U vršenju ovog posla mogli su primiti veći blagoslov nego da su, samo zbog lične koristi, ostali u Njegovoj prisutnosti. Spasitelju se približavamo radom na širenju dobrih vesti o spasenju.
Dva čoveka izlečena od demona bili su prvi misionari koje je Isus poslao da propovedaju Jevanđelje u oblasti Dekapolisa. Ovi ljudi imali su prednost da slušaju Isusovo učenje samo nekoliko trenutaka. Do njihovih ušiju nije nikada doprla nijedna propoved s Njegovih usana. Nisu mogli da poučavaju narod kao što su to mogli učenici koji su svakodnevno bili sa Isusom. Međutim, u svojoj ličnosti nosili su dokaze da je Isus bio Mesija. Mogli su da kažu ono što su znali; ono što su sami videli i čuli i osetili od Hristove sile. To je ono što može učiniti svako čije je srce takla Božja milost. Jovan, ljubljeni apostol, napisao je: »Što beše ispočetka, što čusmo, što videsmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o reči života… što videsmo i čusmo to javljamo vama.« (1. Jovanova 1,1–3) Kao Hristovi svedoci treba da kažemo ono što znamo, ono što smo sami videli, čuli i osetili. Ako smo korak za korakom sledili Isusa, imaćemo nešto određeno da kažemo o načinu na koji nas je vodio. Možemo reći kako smo proverili Njegovo obećanje i utvrdili da je istinito. Možemo da posvedočimo ono što znamo o Hristovoj milosti. To je svedočanstvo na koje nas Gospod poziva, a zbog njegovog nedostatka svet gine.
Iako narod iz Gergese nije primio Isusa, On ih nije prepustio tami koju su izabrali. Kada su Ga zamolili da ode od njih, nisu čuli Njegove reči. Oni nisu znali što su odbacili. Zato je On ponovo poslao svetlost i to preko onih koje neće odbiti da slušaju.
Sotonina namera je bila da uništenjem svinja odvrati narod od Spasitelja i spreči propovedanje Jevanđelja u toj oblasti. Međutim, upravo ovaj događaj uzbudio je celu oblast kao ništa drugo, i upravio pažnju na Hrista. Iako se Spasitelj lično udaljio, ljudi koje je izlečio, ostali su kao svedoci Njegove sile. Oni koji su bili posrednici kneza tame postali su kanali svetlosti, vesnici Sina Božjega. Ljudi su se divili dok su slušali čudesne novosti. U celoj toj oblasti, vrata su se otvarala Jevanđelju. Kada se Isus vratio u Dekapolis, narod se sticao oko Njega i tri dana, ne samo stanovnici jednog grada, već hiljade njih iz cele oblasti slušale su vest o spasenju. Čak i sila zlih duhova je podvlašćena našem Spasitelju i delovanje zla okrenulo se na dobro.
Susret sa opsednutima iz Gergese nosio je pouku za učenike. On je pokazivao svu dubinu poniženja u koju sotona želi da uvuče ceo ljudski rod i Hristovu misiju da oslobodi ljude od njegove sile. Ova unesrećena bića, nastanjena u grobovima, kojima su vladali demoni, u ropstvu neobuzdanih strasti i gnusnih požuda, predstavljaju ono što bi ljudski rod postao da je prepušten sotoninoj vlasti. Sotona vrši stalan uticaj na ljude da ošamuti čula, da zavlada umom na zlo i podstakne nasilje i zločin. On oslabljuje telo, pomračuje um i unižava dušu. Kad god ljudi odbijaju Spasiteljev poziv, potčinjavaju se sotoni. Danas to mnogi čine u svakoj oblasti života, u domu, u poslu, pa čak i u crkvi. To je razlog što su se nasilje i zločin raširili po Zemlji i moralna tama, kao koprena smrti, pokriva ljudske naseobine. Svojim naročitim iskušenjima sotona vodi ljude u sve veće zlo, dok na kraju ishod ne bude poročnost i propast. Jedina sigurna zaštita protiv njegove sile nalazi se u Isusovom prisustvu. Pred ljudima i anđelima, sotona se otkrio kao čovekov neprijatelj i uništavalac; Hristos kao čovekov prijatelj i oslobodilac. Njegov Duh razviće u čoveku sve ono što će oplemeniti karakter i uzvisiti prirodu. On će u telu, duši i duhu izgraditi čoveka za slavu Bogu. »Jer nam Bog ne dade duha straha, nego sile i ljubavi i čistote.« (2. Timotiju 1,7) On nas je pozvao »da dobijemo slavu« – karakter »Gospoda našega Isusa Hrista«; pozvao nas je da budemo »jednaki obličju sina njegova«. (2. Solunjanima 2,14; Rimljanima 8,29)
A duše koje su tako nisko pale da su postale sotonina oruđa, Hristovom silom opet su preobražene u vesnike pravde koji Božji Sin šalje da kažu »šta ti Gospod učini, i kako te pomilova«.
Iz knjige:
Čežnja vekova,
Ellen White