Ako idemo u goste, mi deci obavezno nosimo cokolade, nevezano za kurtoazne poklone domacinima (ono: kafa, ratluk, secer....
). Za rodjendan, poklon ide samo rodjendancu + cokolada. Ostaloj deci samo po cokolada, pa nek’ se ljuti ko ‘oce.
Mislim na ove matore. A bilo ih je.
Bilo je i onih sto su narucivali poklone za svoje mezimce, bez da sam ih ista pitao:
“Jao, kupi mu Pertini auto na akumulaaatoooor.”
Mislim se, hocu, kako da necu. Ni moj sin ga nije imao, pa cu tebi da kupujem.
OK, sigurno necu detetu da kupim kineza, tek da ga skinem s q, ali, brate, i ovo je
Pritom se radi o ljudima koji svom detetu u zivotu nisu kupili igracku, nikakvu, samo brendiranu garderobu. Kao da klincu od 2 godine to nesto znaci.
Za njihove malogradjanske pojmove, igracke su, valjda, bacanje para, a vazno je da komsiluk vidi kako je dete obuceno.
Ali zato umete od mene da trazite, majkevamga.
A tek kad pocnu da narucuju “nastavna sredstva“.
Jednom mi je jedan “ortak“ trazio da kupim neku Chicco glupost, da dete od 3 godine nauci da gleda na sat.
Drugi je trazio auto sediste za dete.
Alo, bre, ja cu da mu kupim igracku da se dete raduje, a na tebi je da mu kupujes udzbenike, da ga hranis, oblacis i sta vec mislis da mu treba. Ako ti je to tesko, daj ga na usvajanje, neko ce da se osevapi.
Da li je potrebno da naglasavam da su, po njihovom kriterijumu, kineske igracke sasvim prigodne za moje dete?
Joj, kako smo ih razhebali, zena i ja.